Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXIX

»No, sve je svršeno i hvala bogu!« bijaše prva misao Ane Arkadjevne kad se po posljednji put pozdravila s bratom, jer joj je on do trećeg zvona41 svojim tijelom priječio put u vagon. Sjela je na svoj mali divan kraj Anuške i privikla se polumraku kola za spavanje. »Hvala bogu, sutra ću vidjeti Serjožu i Alekseja Aleksandroviča, i život će moj, dobri uobičajeni, poteći po starom.«

Svejednako zabrinuta kako je bila čitav taj dan, Ana se zadovoljno i brižno namjestila za put; svojim malenim spretnim rukama ona otvori i zatvori crvenu torbicu, uzme jastučić, stavi ga sebi na koljena te se, pomno umotavši noge mirno smjesti. Neka bolesna dama spremala se već na spavanje. Dvije su druge zametale razgovor s njom, a jedna debela starica umatala je noge i kritizirala grijanje. Ana odgovori nekoliko riječi damama, ali ne očekujući koristi od razgovora, zamoli Anušku da dohvati fenjerčić, pričvrsti ga za ručku naslonjača te uzme iz svoje torbice nožić za razrezivanje papira i engleski roman.

Sprva joj se nije čitalo. Najprije joj je smetao žagor i hodanje; zatim, kad je vlak krenuo, nije mogla da ne osluškuje zvukove; onda snijeg što je udarao o lijevi prozor i lijepio se uza staklo, pa pojava umotana konduktera kad je prošao posut snijegom – s jedne strane, a s druge razgovori o tome kako je sada napolju strašna mećava – rastresali su njenu pažnju. Dalje je sve bilo jedno te isto; ista trešnja s lupkanjem, isti snijeg na prozoru, isti brzi prijelazi s vrućine od parnog grijanja na studen pa opet na vrućinu, isto promicanje istih osoba u polumraku i isti glasovi, te Ana poče čitati i razumijevati ono što je čitala. Anuška je već drijemala držeći na koljenima crvenu torbicu širokim rukama u rukavicama od kojih je jedna bila poderana.

Ana je Arkadjevna čitala i razumijevala, ali joj je bilo nelagodno čitati, to jest pratiti odraz života drugih ljudi. Ona je samo živo željela živjeti. Ako je čitala kako je junakinja romana njegovala bolesnika, poželjela bi nečujnim koracima hoditi po bolesnikovoj sobi; ako je čitala o tome kako je član parlamenta držao govor, zaželjela je održati taj govor; ako je čitala o tome kako je Lady Mary jahala za čoporom divljači i peckala snahu i sve začuđavala svojom smjelošću, zaželjela bi to uraditi sama. Ali nije bilo šta da se radi, i ona se, vrteći svojim malenim rukama glatki nožić, prisiljavala na čitanje.

Junak romana već je počeo postizati svoju englesku sreću, barunstvo i imanje, i ona zaželje zajedno s njim otići na to imanje, kadli najednom osjeti da bi se on morao stidjeti i da se ona stidi toga istog. Ali zašto se on stidi? »A zašto bih se ja stidjela?« upita se ona uvrijeđeno se čudeći. Ostavila je knjigu i zavalila se na naslon naslonjača objema rukama snažno stisnuvši nožić za razrezivanje. Ničega se nije trebala stidjeti. Prebrala je sve svoje moskovske uspomene. Sve su bile lijepe, ugodne. Sjetila se plesa, sjetila se Vronskoga i njegova zaljubljena pokorna lica, sjetila se svega u vezi s njime: nije bilo ničega zbog čega bi se stidjela. A u isto vrijeme kako su se budile te uspomene osjećanje stida se pojačavalo kao da joj nekakav nutarnji glas, upravo ondje gdje se sjećala Vronskoga, govoraše: »Toplo, toplo, toplo, vruće«.

»No, šta je? – odlučno reče sebi premještajući se u naslonjaču. – Šta to pak znači? Zar se ja bojim otvoreno pogledati u to? No, šta je? Zar između mene i toga mladića oficira postoje i mogu postojati bilo kakvi drugi odnosi od onih kakve održavamo sa svakim znancem?«

Ana se prezrivo nasmiješi i opet se prihvati knjige, ali više nikako nije mogla razumijevati ono što je čitala. Prijeđe po staklu nožićem za razrezivanje, onda njegovu glatku i hladnu površinu prisloni uz obraz i samo što se naglas ne nasmija od radosti što ju je odjednom bezrazložno obuzela. Osjećala je da joj se živci poput struna sve jače i jače natežu na nekakve navojne drvene klinove. Osećala je da joj se oči rastvaraju sve više i više, da joj se prsti na rukama i nogama uzrujano miču, da joj unutra nešto zaustavlja dah, i da je u tom treperavom polumraku sve slike i zvukovi neobično jasno zaprepašćuju. Neprestano su je salijetali časovi sumnje ide li vagon naprijed ili nazad, ili zapravo stoji. Je li to Anuška pored nje ili nepoznata neka djevojka?

»Šta je tamo, na ručki, je li to bunda ili zvijer? I jesam li to ja ovdje? Ja glavom ili tko drugi?« Bilo joj je strašno predavati se tome bunilu. Ali ju je nešto uvlačilo u nj, i ona mu se po volji mogla predavati i uzmicati. Ustala je da se osvijesti, zbacila pled42 i skinula pelerinu sa zimske haljine. Na časak se prenula i shvatila da je mršavi seljak što je bio ušao u dugom pamučnom kaputu na kome nije bilo dugmeta ložač, da je gledao na toplomjer, da su vjetar i snijeg provalili za njim na vrata; a onda se sve opet ispremiješalo... Onaj je seljak duga stasa navalio nešto glodati u zidu, starica je stala protezati noge preko cijele dužine vagona i napunila ga u obliku crnog oblaka; onda nešto strašno zaškripa i zalupi, kap da su koga razdirali; zatim crveni oganj zablješti oči, a onda sve prekri gusta koprena. Ona je osjetila da je propala u ponor. Međutim sve to nije bilo strašno, nego zabavno. Čovjek umotan i posut snijegom zavika joj nešto nad uhom. Digla se i sjetila; shvatila je da su ušli u stanicu i da je ono bio kondukter. Zamoli Anušku da joj dadne skinutu pelerinu i rubac, ogrne se i zaputi prema vratima.

– Izvolite li izići? – upita Anuška.

– Da, tako bih želila odahnuti. Ovdje je vrlo vruće.

I ona otvori vrata. Vijavica i vjetar nahrupe joj u susret i pootimaju se s njome za vrata. I to joj se učinilo zabavno. Otvorila je vrata te izišla. Vjetar kao da je samo na nju čekao radosno zazvižda i htjede je popasti i odnijeti, ali se ona rukom uhvati za hladnu gvozdenu šipku i pridržavajući haljinu spusti se na peron te zađe za vagon. Vjetar je bio snažan na platformi, ali na peronu za vagonima bijaše zatišje. Uživajući, udisala je punim grudima u se snježni, studeni zrak te je, stojeći pored vagona, gledala peron i osvijetljenu stanicu.