Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXIV

»Da, u meni je nešto neprijatno, nešto što odbija – mislio je Levin kad je izišao od Ščerbackijevih i pješice se uputio k bratu. – I nekako ne mogu s ostalim ljudima. Ponos, vele. Ne, ja nemam ni ponosa. Da imam ponosa, ne bih se našao u ovome stanju.«

I on je sebi zamišljao Vronskoga, sretna, dobra, pametna i mirna, koji sigurno nikad nije bio u ovako užasnom položaju u kakvu je on bio večeras. »Da, ona je morala njega odabrati. Tako i treba, i ja se nemam ni na koga ni na šta tužiti. Sam sam kriv. Kakva sam prava imao misliti da će ona htjeti vezati svoj život s mojim? Tko sam ja? I šta sam ja? Ništavan čovjek, nikome i ničemu potrebit.«

I sjeti se brata Nikolaja te se s radošću zaustavi na tom sjećanju. »Nema li on pravo da je sve na svijetu odvratno i gadno? I teško da pravedno sudimo i da smo sudili o bratu Nikolaju. Razumije se, s Prokofijeva stajališta, budući da ga je vidio u poderanoj bundi i pijana, on je čovjek koga treba prezirati; ali ja njega poznajem i drugačijega. Poznajem ga u dušu i znam da nalikujemo jedan na drugoga. A ja, mjesto da ga odem potražiti, odoh na ručak i ovamo.«

Levin priđe uličnoj svjetiljci, pročita bratovu adresu što ju je imao u lisnici te pozva izvoščika. Cijelim dugim putem do brata Levin se živo prisjećao svih događaja iz života brata Nikolaja za koje je on znao. Prisjećao se kako je brat na sveučilištu i godinu dana poslije sveučilišta, ne osvrćući se na podsmijeh drugova, živio poput kaluđera vršeći strogo sve vjerske obrede, službe božje, postove i izbjegavajući sve užitke, osobito žene; a onda kad je iz njega najednom provalilo, sprijateljio se s najgorim ljudima i odao najrazuzdanijem provodu.

Sjećao se zatim slučaja s dječakom što ga je on uzeo sa sela da ga odgoji te ga u napadu srdžbe tako istukao da je bio tužen zbog nanesenih teških tjelesnih povreda. Sjećao se zatim slučaja s varalicom, s kojim je zakartao novce, dao mu mjenicu i onda ga optužio, tvrdeći da je ovaj njega prevario. (To su bili oni novci što ih je isplatio Sergej Ivanić.) Zatim se prisjećao kako je prenoćio na policiji zbog nasilništva. Sjećao se sramne parnice što ju je sam bio podigao protiv brata Sergeja Ivanića zbog toga što mu, tobože, nije isplatio dio materinjeg imutka; i posljednjeg slučaja kad je otišao službovati u zapadne krajeve i tamo dopao suda jer je premlatio starješinu... Sve je to bilo užasno gadno, ali se Levinu uopće nije činilo tako gadno kako se to moralo činiti onima koji nisu poznavali Nikolaja Levina, koji nisu poznavali cio tok njegova života, koji nisu poznavali njegova srca. Levin je pamtio kako u ono doba kad se Nikolaj zanosio pobožnošću, postovima, monasima, crkvenim obredima, kad je u vjeri tražio pomoći, uzde za svoju strastvenu narav, nitko ne samo da ga nije podupro nego su ga svi, i on sam, ismijavali. Zadirkivali su ga, zvali Noom34, kaluđerom; a kad je sve ono izbilo iz njega, nitko mu nije pomogao, nego su se svi s užasom i gađenjem okrenuli od njega.

Levin je osjećao da u svojoj duši, u dnu svoje duše, bez obzira na svu bezočnost svoga života, brat Nikolaj nije bio više kriv nego oni ljudi koji su ga prezirali. On nije bio kriv što se rodio neobuzdana značaja i pomalo ograničena uma. Ali on je uvijek želio biti dobar.

»Sve ću mu izgovoriti, privoljet ću ga da i on sve izgovori te ću mu pokazati da ga volim i da ga zato razumijem«, odluči Levin kad stiže u jedanaest sati do gostionice koja je bila naznačena u adresi.

– Gore, soba 12. i 13. – odgovori vratar na Levinov upit.

– Je li kod kuće?

– Bit će da jest.

Vrata sobe broj 12. bijahu poluotvorena i otale je, u traku svjetlosti, izlazio gust dim bljutava i loša duhana i čuo se Levinu nepoznat glas; ali Levin odmah razabra da mu je brat tu; očuo je njegovo kašljucanje.

Kad je stupio na vrata, nepoznati je glas govorio:

– Sve zavisi od toga koliko će se to razumno i svjesno provoditi.

Konstantin Levin zaviri kroz vrata i spazi da to govori mladić u zobuncu i goleme čupe na glavi, dok neka mlada kozičava žena, u vunenoj haljini bez rukava i ovratnika, sjedi na divanu. Brata nije mogao vidjeti. Konstantinu se Levinu bolno stisne srce pri pomisli među kakvim to tuđim ljudima živi njegov brat. Nitko ga nije čuo, te je Konstantin izuvajući kaljače prisluškivao što govori gospodin u zobuncu. Govorio je o nekakvu poduzeću.

– Eh, vrag da nosi te povlaštene klase – nakašljavajući se progovori bratov glas. – Maša! Izmisli nam štogod za večeru i daj rakije ako je ostalo, ako nije, ti pošalji.

Žena ustane, iziđe za pregradu i opazi Konstantina.

– Nekakav gospodin je tu, Nikolaje Dmitriču – reče.

– Koga traži? – ljutito će glas Nikolaja Levina.

– To sam ja – odgovori Konstantin Levin izlazeći na svjetlo.

– Tko to ja? – još ljuće ponovi Nikolaj. Čulo se kako je brzo ustao zapevši za nešto, i Levin ugleda pred sobom na vratima tako poznatu, golemu, mršavu, pogurenu bratovu pojavu velikih uplašenih očiju, koja ga je ipak porazila svojom divljinom i boležljivošću.

Bio je još mršaviji nego prije tri godine kad ga je Konstantin Levin vidio posljednji put. Na njemu je bio kratak kaput. I ruke i krupne kosti činile su se još krupnije. Kosa se prorijedila, oni isti ravni brkovi visjeli su na usnama, one iste oči čudno su i naivno gledale došljaka.

– A, Kostja! – prozbori on odjednom kad prepoznade brata, a oči mu sinuše radošću. Ali istoga se trena obazre na mladića i učini Konstantinu poznatu grčevitu kretnju glavom i vratom kao da ga je kravata stezala; i posve drugi, divlji, paćenički i surov izraz pojavi se na njegovu izmršavjelom licu.

– Pisao sam i vama i Sergeju Ivaniću da vas ne poznajem, niti želim znati. Šta bi ti, šta vam treba?

Bio je posve drukčiji nego što ga je Konstantin zamišljao. Kad je mislio na njega, Levin je zaboravljao najteže i najružnije u njegovu značaju, ono što je toliko oteščavalo općenje s njim; i sada, kad mu je ugledao lice, osobito ono grčevito trzanje glavom, sjeti se svega toga.

– Nikakav me posao nije doveo tebi – skrušeno odgovori on. – Jednostavno sam došao da te vidim. Bratova plahovitost očito smekša Nikolaja. On trzne usnama.

– A, tako veliš? – reče. – E pa ulazi, sjedaj. Hoćeš li večerati? Mašo, tri obroka donesi. Ne, čekaj. Znaš li ti tko je to? – obrati se on bratu pokazujući na gospodina u zobuncu – to je gospodin Kricki, moj prijatelj još iz Kijeva, izvanredan čovjek. Razumije se, njega progoni policija zato što nije podlac.

I po svojoj navici on se obazre na sve koji bijahu u sobi. Pošto je opazio da je žena što je stajala na vratima krenula kao da će otići, vikne joj: »Čekaj kad ti kažem.« I onom istom smetenošću, onom istom nezgrapnošću u govoru, koju je Konstantin dobro poznavao, opet se obazirući na sve, uze on pripovijedati bratu priču o Krickome: kako su ga istjerali sa sveučilišta zato što je osnovao društvo za pomaganje siromašnih studenata i vodio nedjeljne škole, te kako je zatim otišao u pučku školu za učitelja, i kako su ga i odatle istjerali, i kako su ga onda tko zna zašto sudili.

– Vi ste s Kijevskoga sveučilišta? – reče Konstantin Levin Krickome da prekine nastalu nelagodnu šutnju.

– Da, bio sam na Kijevskom – namrštivši se, ljutito odgovori Kricki.

– A ova žena – prekine ga Nikolaj Levin pokazujući na nju – moja je životna družica, Marja Nikolajevna. Uzeo sam je iz javne kuće – i on trzne vratom dok je to govorio. – Ali je volim i poštujem i sve koji za me hoće da znaju – doda on povisujući glas i mršteći se – molim da je vole i poštuju. Ona je sve isto kao da mi je žena, potpuno isto. Eto tako, sad znaš s kim imaš posla. I ako misliš da će te poniziti, onda sretan ti put.

I opet mu oči upitno prelete preko svih.

– Zbog čega bi me to moglo poniziti, ne shvaćam.

– Onda poruči, Maša, nek donesu večeru: tri obroka, votke, vina... Ne, čekaj... Ne, ne treba... Idi.