Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

III

Kad je ušla u maleni Kitin kabinet, ljepušnu, ružičastu sobicu s lutkicama vieux saxe50, sobicu isto onako mlađahnu, ružičastu i veselu kakva je još do pred dva mjeseca bila Kiti, Doli se sjeti kako su prošle godine, i s kakvim veseljem i ljubavlju, zajedno namještali tu sobicu. Srce joj se sledenilo kad ugleda Kiti gdje sjedi na onisku stolcu blizu vrata i gdje nepomičnim očima zuri na ugao saga. Kiti pogleda sestru i hladni se, ponešto surov izraz njena lica ne promijeni.

– Ja sad odlazim i zatvorit ću se u kuću, te ti nećeš moći k meni – reče Darja Aleksandrovna sjedajući pored nje.

– Htjela bih malo porazgovarati s tobom.

– O čemu? – uplašeno digavši glavu hitro upita Kiti.

– O čemu, ako ne o tvom jadu?

– Nemam ja jada.

– Nemoj, Kiti. Zar ti misliš da ja mogu ne znati? Sve ja znam. I, vjeruj mi, to je tako ništavno... Sve smo mi prošle to. – Kiti je šutjela, a lice joj bilo strogo. – Nije vrijedan da patiš zbog njega – nastavi Darja Aleksandrovna izravno prelazeći na stvar.

– Jeste, zato što me je zanemario – treperavim glasom progovori Kiti. – Ne govori! Molim te, ne govori!

– Ama tko ti to reče? Nitko toga nije govorio. Ja sam uvjerena da je on bio zaljubljen u tebe i da je ostao zaljubljen, samo...

– Ah, najgora su mi ta sažaljevanja! – vikne Kiti odjednom se naljutivši. Okrenula se na stolcu, pocrvenjela i stala brzo poigravati prstima čas jednom, čas drugom rukom stiskajući kopču na pojasu što ju je držala. Doli je poznavala taj sestrin običaj da prebire rukama kad bi se ražestila; znala je kako je u času ražešćenosti Kiti bila kadra da se zaboravi i da izgovori koješta suvišno i neugodno te Doli htjede da je umiri; ali već bješe kasno.

– Što, što mi želiš natuknuti, što? – brzo govoraše Kiti. – To da sam bila zaljubljena u čovjeka koji nije htio da zna za me, i da ja umirem od ljubavi za njim. I to mi govori sestra koja misli da... da... da suosjeća sa mnom!... Ne želim ja te sućuti i pretvaranja!

– Kiti, nepravedna si.

– Zašto ti mene mučiš?

– Ali ja, naprotiv... Ja vidim da si ožalošćena. Ali je Kiti u svojoj plahovitosti nije slušala.

– Nemam se ja zbog čega žalostiti niti tješiti. Ja sam toliko ponosna da nikada ne bi pristala da volim čovjeka koji mene ne voli.

– Pa ja i ne govorim... Jedino – reci mi po istini – Darja će Aleksandrovna uzevši je za ruku – reci mi, je li ti Levin govorio?

Kad se spomenu Levin, Kiti se, kako se činilo, nije mogla više uzdržati; poskočila je sa stolice te, bacivši kopču o zemlju i mašući brzo rukama, progovori brzoreko.

– Šta će tu još i Levin? Ne razumijem zašto ti je potrebno da me mučiš? Rekla sam i ponavljam da sam ponosna i nikada, nikada neću učiniti ono što ti činiš – vratiti se čovjeku koji te izdao, koji je zavolio drugu ženu. Ja to ne razumijem, ne razumijem! Ti možeš, ali ja ne mogu!

Pa pošto je izrekla te riječi, ona pogleda sestru i, opaziv da Doli šuti turobno oborivši glavu, umjesto da iziđe iz sobe, kako je bila namjeravala, Kiti sjedne do vrata te, pokrivši lice rupčićem, obori glavu.

Šutnja je potrajala časak-dva. Doli je mislila o sebi. Ono poniženje što ga je ona uvijek ćutjela, osobito je bolno odjeknulo u njoj kad ga je sestra spomenula. Nije očekivala takve okrutnosti od sestre te se ljutila na nju. Ali najednom začuje šum haljine i ujedno jecaj suzdržavana plača što je provalio, i nečije joj ruke odozdo obgrle vrat. Pred njom je klečala Kiti.

– Dolinjko, tako sam, tako nesretna! – šapne ona priznajući svoju krivicu. I suzama oblito milo lice zarije se u suknju Darje Aleksandrovne. 

Kao da su suze bile ono prijeko potrebno mazivo, bez kojega stroj uzajamnog općenja među dvjema sestrama nije mogao uspješno raditi – poslije suza sestre se raspričaše, ali ne o onome što ih je okupljalo; pa ipak, i kad su govorile o sporednim stvarcama, jedna su drugu razumjele. Kiti je shvatila da je ono što je u srdžbi rekla o muževoj nevjeri i o poniženju, do u dno srca pogodilo jadnu sestru, ali da joj je ona oprostila. Što se pak tiče Doli, ona je shvatila sve što je htjela znati; uvjerila se da su njena nagađanja bila tačna, da je jad, neizlječivi Kitin jad bio u tome što ju je Levin zaprosio i što ga je odbila, a Vronski je obmanuo, te da je ona bila spremna voljeti Levina i mrziti Vronskoga. Kiti nije o tom rekla ni riječi; govorila je samo o svom duševnom raspoloženju.

– Nemam ja nikakva jada – govorila je kad se primirila – ali možeš li ti shvatiti da mi je sve postalo gadno, odvratno, prostačko, a ponajprije ja sama. Ne možeš sebi predočiti kakve gadne misli imam o svemu.

– Ama kakve to gadne misli mogu biti u tebe? – upita Doli smješkajući se.

– Najgadnije i, najprostačkije: ne mogu ti reći. Nije to tuga, nije čama, nego nešto kudikamo gore. Kao da se sve lijepo što bijaše u meni, kao da se pritajilo, a ostalo samo ono najgadnije. Eh, kako da ti kažem? – nastavi ona videći nedoumicu u sestrinim očima. – Papa mi je malo prije počeo govoriti... meni se čini, on jedino misli da se moram udati. Mama me voda po plesovima: čini mi se da me samo stoga voda da bi me što prije udala i oslobodila me se. Znam da to nije istina, ali ne mogu odagnati tih misli. Takozvane ženike smisliti ne mogu. Čini mi se da mi uzimaju mjeru. Odlaziti svejedno kamo u plesnoj haljini za mene je nekad bilo najobičnije zadovoljstvo, sama sam u sebi uživala; sad me je stid, nelagodno mi je. Eh, šta ćeš! Liječnik... No...

Kiti se smela; htjela je dalje reći da joj je, otkako se s njom desila ova promjena, Stjepan Arkadjič postao nepodnosivo neugodan i da ga ne može smisliti a da joj se ne pojave o njemu najgadnije i najgrublje predodžbe. 

– I onda, sve mi dolazi pred oči u najgrubljem, najgadnijem liku – nastavi ona. – To je moja bolest. To će proći, možda...

– A ti nemoj misliti...

– Ne mogu. Samo mi je s djecom lijepo, samo kod tebe.

– Šteta što nećeš moći dolaziti k meni.

– Naprotiv, doći ću. Ja sam imala šarlah i zamolit ću maman.

Kiti je učinila što je obećala i prešla k sestri i za sve vrijeme šarlaha koji je zaista izbio njegovala djecu. Obje su sestre sretno izvukle sve šestoro djece, ali se Kitino zdravlje nije popravilo, te o korizmi Ščerbackijevi otputovaše u inozemstvo.