Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

III

Sreo si ga? – upita ona kad sjedoše za stol pod svjetiljkom. – To ti je za kaznu što si zakasnio.

– Da, ali kako to? Trebalo je da bude u savjetu?

– Bio je, i vratio se, i opet ode nekamo. Ali ništa zato. Ne govori o tome. Gdje si bio? Sve vrijeme samo s princom?

Ona je do u tančine znala kako on živi. Htio je reći da nije spavao svu noć te je prespavao ali, gledajući njeno uzbuđeno i sretno lice, bi mu zazorno. Pa reče da je trebalo da izvijesti o prinčevu odlasku.

– Pa sad je gotovo? Otputovao je?

– Hvala bogu, gotovo. Nećeš vjerovati kako mi je bilo nesnosno.

– Pa zašto? Ta to je svakidašnji život vas sviju, mladih muškaraca – reče ona namrštivši obrve i mašivši se za vez što je bio na stolu, te ne gledajući Vronskoga uze da vadi iz njega kukicu.

– Odavno sam se već odrekao tog života – reče on čudeći se kako joj se izraz lica promijenio i nastojeći da dokuči šta to znači. – I priznajem – reče on s osmijehom pokazujući guste bijele zube – ove sedmice kao da sam sebe vidio u ogledalu gledajući taj život, i bi mi neugodno.

Ona je držala u rukama vez, ali nije vezla, nego ga je gledala čudnim, blistavim i ljubeznim pogledom.

– Jutros je Liza navratila – oni se još ne boje dolaziti k meni unatoč grofici Lidiji Ivanovnoj – ubaci on – i pripovijedala o vašoj atenskoj večeri. Kakve li gadarije!

– Htio sam samo reći da...

Ona mu presiječe riječ. – Ono bješe Therese što si je ti od prije poznavao?

– Htio sam reći...

– Kakvi ste vi muškarci gadovi! Kako vi ne možete zamisliti da žena to ne zaboravlja – govorila je ona sve se više i više žesteći i time odajući razlog svoje uzrujanosti. – Osobito žena koja ne poznaje tvoga života. Šta ja znam? Šta sam ja znala? – govorila je ona – ono što mi ti kažeš. A otkuda da znam jesi li mi govorio istinu...

– Ana! Vrijeđaš me. Zar mi ne vjeruješ? Zar ti ne rekoh da nema u mene misli što ti je ne bih povjerio?

– Da, da – reče ona očito nastojeći da otjera ljubomorne misli. – No da znaš kako je meni teško! Vjerujem ti, vjerujem... Ajde, što ti ono poče govoriti? 

Ali on se nije mogao odmah sjetiti što je htio reći. Ti napadaji ljubomore što bi je u posljednje vrijeme sve češće i češće spopadali, užasavali bi ga i koliko se god trudio da to sakrije, hladio je prema njoj mada je znao da je uzrok ljubomore ljubav prema njemu. Koliko bi samo puta govorio sebi da je njena ljubav sreća; i eto, ona ga je voljela kako samo može voljeti žena u koje je ljubav pretegla nada svim blagom u životu – i on bijaše mnogo dalje od sreće nego onda kad je pošao za njom iz Moskve. Tada se osjećaše nesretnim, a sreća je bila pred njim; sad je pak osjećao da je najveća sreća već za njim. Ana nikako nije bila onakva kakvu ju je on vidio u prvo vrijeme. Promijenila se na gore i duševno i fizički. Sva se raskrupnjala, i dok je govorila o glumici, na licu joj je bio pakostan izraz koji ju je nagrđivao. On ju je gledao kao što gleda čovjek uveo cvjetić što ga je on otkinuo i u kojem s mukom prepoznaje ljepotu s koje ga je otkinuo i pogubio. Pa ipak, bez obzira na to, osjećao je da je onda, kada mu je ljubav bila jača, mogao, da je to baš zaželio, istrgnuti tu ljubav iz srca, no sada kad mu se, kao i toga trenutka, činilo da ne osjeća ljubavi za nju, znao je da ne može raskinuti svoju vezu s njom.

– Ajde, ajde, što mi ti htjede kazati za princa? Otjerala sam ga, otjerala đavla – dodade ona. Đavlom su između sebe nazivali ljubomoru. – Ajde, šta si počeo govoriti o princu? Zašto ti je bilo tako teško?