Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXXV

Knez je svoje vedro duševno raspoloženje prenio i na svoje ukućane i na znance, pa čak i na vlasnika kuće, Nijemca, u kojega su Ščerbackijevi stanovali.

Pošto se vratio s Kiti od vrela i pozvao na kavu i pukovnika, i Marju Jevgenjevnu, i Varenjku, knez naredi da se stol i fotelje iznesu u vrtić, pod kesten, te da se ondje posluži doručak.

I domaćin i posluga živnuše pod utjecajem njegove veselosti. Njegova im je izdašnost bila znana, i pola sata kasnije bolesni hamburški doktor koji je živio na katu promatraše kroz prozor tu veselu rusku družbu zdravih ljudi što se sabrala pod kestenom. U kolutastoj treperavoj sjeni lišća za stolom koji bijaše pokriven bijelim stolnjakom i zatrpan kavenjacima, kruhom, maslacem, sirom, hladnom divljači, sjedila je kneginja u kapici s ljubičastim vrpcama dijeleći šalice i režnjeve kruha s maslacem. Na drugom je kraju sjedio knez obilno jedući te glasno i veselo razgovarajući se. Knez je pored sebe naslagao sve što je bio nakupovao, rezbarene kutije, kojekakvu sitnariju, svakovrsne nožiće za razrezivanje kojih je nakupovao svu silu po svim kupalištima te ih poklanjao svima, među ostalima i služavci Lishen i domaćinu s kojim se šalio svojim komičnim lošim njemačkim jezikom uvjeravajući ga da Kiti nisu izliječile toplice već njegova izvrsna jela, osobito juha od suhih šljiva.

Kneginja se rugala knezu zbog njegovih ruskih navika, ali je bila tako živahna i vesela kako nije bila otkako je došla u toplice. Kao i uvijek, pukovnik se smješkao kneževim šalama; ali kad bi riječ bila o Evropi, budući da ju je, kako je sam mislio, pažljivo proučavao, on bi bio uz kneginju. Dobrodušna se Marja Jevgenjevna previjala od smijeha kad god bi knez što smiješno rekao, a Varenjka je, toga Kiti nikad još nije bila vidjela, malaksavala od slabašnog, ali zaraznoga smijeha što ga u njoj izazivaše kneževe pošalice.

Sve je to veselilo Kiti, ali ona nije mogla a da ne bude zabrinuta. Nije mogla riješiti zadatka što ga joj je nehotice zadao otac zbijajući šalu s njenim prijateljima i onim životom što je toliko bila zavoljela. Tome se zadatku pridružila još i promjena njena držanja prema Petrovljevima koja se tako očigledno i nezgodno danas očitovala. Svi su se veselili, ali Kiti nije mogla biti vesela, i to ju je još više peklo. Imala je osjećaj poput onoga što ga je ćutjela u djetinjstvu kad bi za kaznu bila zatvorena u svojoj sobi i slušala veseli smijeh svojih sestara.

– Eh, čemu si pokupovao tu silesiju stvari? – govoraše kneginja smiješeći se i pružajući mužu šalicu kave.

– Pođeš u šetnju, eh, dođeš do dućana, mole te da kupiš: »Erlauht, ekselenc, durhlauht«. E, pa kad već dotjeraju do »durhlauht«, ja ti više ne mogu: ode deset talira.

– To je samo od dosade – reče kneginja.

– Naravno, od dosade. Takva je dosada, majčica, da ne znaš šta bi sa sobom.

– Kako se, kneže, čovjek može dosađivati? U Njemačkoj sad ima toliko toga zanimljivoga – reče Marja Jevgenjevna.

– Samo što ja sve zanimljivo već poznajem: juhu od suhih šljiva poznajem, kobasice s grahom poznajem. Sve poznajem.

– Nije, kneže, recite što hoćete, njihov je društveni poredak zanimljiv – reče pukovnik.

– Ma šta je tu zanimljivo? Svi su oni, bajagi, zadovoljni; sve su pobijedili. E, a čime da ja budem zadovoljan? Ja nikoga nisam pobijedio, pa i čizme izuvaj sam, te ih još pred vrata sam iznosi. Ujutro ustaj, te se odmah oblači, idi u salon na loš čaj. Je l' kod kuće tako! Probudiš se bez žurbe, naljutiš na štogod, progunđaš, opet lijepo dođeš k sebi, o svemu porazmisliš, ne hitiš.

– A vrijeme je novac, to zaboravljate – reče pukovnik.

– Kakvo vrijeme! Neko je vrijeme takvo da bi čitav mjesec dao za po rublja, a neko opet takvo da nikakve novce ne bi uzeo za pol sata. Je li tako, Katenjka? Šta ti je, nekako si snuždena?