Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXVII

Ana je stajala gore pred ogledalom pričvršćujući s Anuškinom pomoći posljednju traku na haljinu kad začu pred vežom štropot točkova kako gnječe šljunak.

»Za Betsi je još rano« pomisli ona pa, pogledavši kroz prozor, spazi kočiju i crn šešir što je izvirivao iz nje i njoj toliko poznate uši Alekseja Aleksandroviča. »Baš u nezgodan čas; neće zar noćiti?« pomisli i učini joj se užasno i strašno sve što bi se iz toga moglo izroditi da im je, ni časa ne časeći, vesela i sjajna lica izašla u susret i, ćuteći u sebi već poznati joj duh laži i prijevare, smjesta se predala tome duhu i počela govoriti ni sama ne znajući što će reći.

– Ah, kako je to lijepo! – uze ona pružajući ruku mužu i smiješkom se zdraveći s domaćim čovjekom, Sljudinom.

– Noćit ćeš, nadam se? – bila joj prva riječ koju joj prišapnu duh prijevare – a sad ćemo poći zajedno. Šteta samo što sam obećala Betsi. Doći će po me. 

Aleksej se Aleksandrovič namršti pri imenu Betsi.

– O, neću ja sad razdvajati nerazdvojne – reče on svojim uobičajenim šaljivim tonom. – Ja ću s Mihajlom Vasiljevičem. I liječnici mi naređuju da se krećem. Prošetat ću putem i utvarat ću sebi da sam u kupkama.

– Nije hitnje – reče Ana. – Hoćete li čaja? Pozvonila je. – Donesite čaja i recite Serjoži da je došao Aleksej Aleksandrovič. Nego, kako tvoje zdravlje? Mihajlo Vasiljeviču, vi me još niste ovdje pohodili; pogledajte kako mi je lijep balkon – govorila je obraćajući se čas jednome čas drugome. Govorila je vrlo jednostavno i prirodno, ali isuviše mnogo i odveć brzo. Sama je to osjećala, to više što je u radoznalom pogledu kojim ju je pogledao Mihail Vasiljevič opazila kao da je on proniče.

Mihail Vasiljevič odmah iziđe na terasu. Ona sjede pored muža.

– Sve mi se čini da nisi baš posve dobro – ona će.

– Da – reče on – danas mi je bio liječnik i oduzeo mi sat vremena. Slutim da ga je poslao netko od mojih prijatelja: tako je dragocjeno moje zdravlje...

– A šta je on rekao?

Raspitivala ga je o zdravlju i poslovima, nagovarala da se odmori i da preseli k njoj. Sve je to govorila veselo, brzo i naročita sjaja u očima; ali Aleksej Aleksandrovič nije sada pridavao tome tonu nikakva značenja. Čuo joj je samo riječi; pridavao im samo onaj doslovni smisao koje su one i imale. I on je njoj odgovarao jednostavno, iako šaljivo. U cijelom tome razgovoru nije bilo ništa osobito, ali se Ana nikad kasnije nije mogla sjetiti toga kratkog prizora bez mučne boli stida.

Uđe Serjoža kojega je vodila guvernanta. Da je Aleksej Aleksandrovič htio da zapaža, primijetio bi bojažljiv, zbunjen pogled kojim je Serjoža pogledao oca, a onda mater. Ali on ništa nije htio da vidi niti je vidio.

– A, mladić! Porastao je. Zaista, postaje pravi muškarac. Zdravo, mladiću!

I on pruži ruku preplašenom Serjoži.

Serjoža koji se i prije bojao oca sada se, otkako ga Aleksej Aleksandrovič poče zvati mladićem i otkako mu se u glavu zavukla zagonetka je li Vronski prijatelj ili neprijatelj, tuđio od oca. Kao da moli zaštitu, on se pogledom utekne materi. Jedino mu je s materom bilo dobro. Upustivši se, međutim u razgovor s guvernantom, Aleksej Aleksandrovič je držao sina za rame, a Serjoži je bilo tako mučno i nelagodno da je Ana vidjela kako se sprema da zaplače.

Ana koja je pocrvenjela onog časa kad je ušao sin, primijetivši da je Serjoži nelagodno, brzo priskoči, skine sa sinova ramena ruku Alekseja Aleksandroviča pa, poljubivši sina, odvede ga na terasu i odmah se vrati.

– Bogme već je vrijeme – reče ona kad pogleda na svoj sat – kako to da Betsi ne dolazi!...

– Tako je – reče Aleksej Aleksandrovič pa ustavši skrsti ruke te zapuckara njima. – Navratio sam još i da ti donesem novaca budući da se slavuj ne hrani basnama – reče. – Mislim da ti treba.

– Ne, ne treba... da, treba – reče ona ne gledajući ga i crveneći do korijena kose. – Ali ti ćeš se, mislim, uvratiti ovamo s utrka.

– Naravno! – odgovori Aleksej Aleksandrovič. – Evo i peterhofskog uresa, kneginje Tverske – dodadne ugledavši kroz prozor kako dolazi engleska ekipaža slobodno zapregnutih konja s neobično visoko postavljenim malim kočijskim košem. – Kakva raskoš! Divota! Pa, hajdemo onda i mi.

Kneginja Tverska nije izlazila iz ekipaže, nego je samo njen lakaj u visokim cipelama, pelerini i crnu šeširu iskočio pred vežom.

– Ja odoh, zbogom! – reče Ana pa, poljubivši sina, priđe Alekseju Aleksandroviču te mu pruži ruku. – Veoma lijepo od tebe što si došao.

Aleksej Aleksandrovič joj poljubi ruku.

– E pa, onda doviđenja. Ti ćeš svratiti na čas, baš lijepo! – reče te iziđe zadovoljna i vesela. Ali čim joj je nestao s očiju, ona oćutje ono mjesto na ruci kojega su se bile dotakle njegove usne te s gađenjem uzdrhti.