Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

II

Vrativši se kući, Vronski nađe u sebe pisamce od Ane. Ona je pisala:

»Bolesna sam i nesretna. Ne mogu izlaziti, ali ne mogu više izdržati da vas ne vidim. Dođite večeras. U sedam sati Aleksej Aleksandrovič ide u savjet i bit će ondje do deset.«

Misleći časak na to kako je to čudno što ga ona zove pravo k sebi usprkos mučevu zahtjevu da ga u kući ne prima, on odluči da ode. Vronski je te zime bio promaknut za pukovnika, izišao iz pukovnije i stanovao sam. Pošto doručkova, odmah leže na divan, i u pet minuta se ružni prizori koje je posljednjih dana vidio pomiješaše i povezaše s predodžbom o Ani i o seljaku hajkaču koji je igrao važnu ulogu u lovu na medvjede; i Vronskoga obrva san. Prenuo se iza sna u mraku, dršćući od straha, i žurno užegao svijeću. »Što je to? Što? Što li sam tako strašno sanjao? Da, da. Čini mi se da je seljak hajkač, malešan, prljav, nakostriješene brade nešto radio sagnuvši se i odjednom progovorio francuski nekakve čudne riječi. Da, ničega više nije bilo u snu – reče on sebi. – Ali zašto to bješe tako strašno?« Opet se jasno sjeti seljaka i onih nerazumljivih francuskih riječi što ih je taj seljak izgovarao, i jeza ga prođe po leđima.

»Gluparija!« – pomisli Vronski i pogleda na sat.

Bijaše već osam i pol. Pozvoni momku, žurno se obuče te iziđe na trijem potpuno zaboravivši na san, mučilo ga je samo to što je zakasnio. Dovezavši se do trijema Karenjinih, pogleda na sat i vidje da je deset minuta do devet. Na ulazu stajaše visoka, uska kočija sa dva upregnuta sivca, »Ona dolazi k meni – pomisli Vronski – i bolje bi bilo. Neugodno mi je ulaziti u tu kuću. Ali svejedno; ne mogu se kriti« – reče sebi i, onako kako je naučio još u djetinjstvu da se ničega ne stidi, Vronski iziđe iz saonica i priđe vratima.

Vrata se rastvoriše i vratar s gunjem na ruci prizva kočiju. Vronski, nenavikao da zapaža tančina, sad ipak zapazi zaprepašteni vratarev izraz kojim ga je pogledao. Na samim vratima Vronski se zamalo ne sudari s Aleksejem Aleksandrovičem. Plinska je svjetiljka pravo osvjetljivala beskrvno, ispijeno lice pod crnim šeširom i bijeli okovratnik, koji je sjajio iza dabrovine na ogrtaču. Nepomične, mrkle Karenjinove oči upiju se u lice Vronskoga. Vronski se nakloni, i Aleksej Aleksandrovič, žvaknuvši ustima, podiže ruku k šeširu i prođe. Vronski vidje kako je ne osvrćući se sjeo u kočiju, prihvatio kroz prozor gunj i dogled i nestao. Vronski uđe u predsoblje. Obrve mu bjehu namrštene, i oči blistahu srditim i ponosnim blijeskom. »Eto ti neprilike! – mišljaše on. – Da se on bori, da brani svoju čast, ja bih mogao djelovati, izraziti svoje osjećaje; ali ta slabost ili podlost. On od mene čini varalicu, a ja niti sam htio i niti hoću da budem varalica.« Otkako se u Vredskom perivoju objasnio s Anom, misli se Vronskoga mnogo izmijeniše. Nehotice se pokoravajući Aninoj slabosti, koja mu se sva predavala i od njega očekivala odluku svoje sudbine unaprijed se pokoravajući svemu, odavno je prestao misliti da bi taj odnos mogao završiti onako kako je on tada mislio. Častoljubivi su mu se planovi opet splasnuli i, osjećajući da je izišao iz toga kruga djelatnosti u kom sve bijaše određeno, sav se predavao svome osjećanju i to ga osjećanje sve jače i jače vezivalo uz nju.

Još u predsoblju začu kako joj se koraci udaljuju. Shvatio je da ga je čekala, prisluškivala i sad se vratila u salon.

– Ne! – viknu ona ugledav ga i pri prvom zvuku njena glasa briznuše joj suze – ne, ako se to tako bude nastavilo, onda će se to dogoditi još mnogo, mnogo prije! – Što, mila moja?

– Što? Ja čekam, patim, sat, dva... Ne, neću! Ne mogu se svađati s tobom. Sigurno nisi mogao. Ne, neću! Položila mu je obje ruke na ramena i dugo ga gledala dubokim, ushićenim i istodobno ispitljivim pogledom. Proučavala mu je lice za sve to vrijeme otkad ga nije vidjela. Kao i na svakom sastanku s njim, i sad je spajala u jedno zamišljenu svoju predodžbu o njemu (neusporedivo ljepšu, nemoguću u zbilji) s njim onakvim kakav je bio.