Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXXIV

Knez Ščerbacki koji je poslije Karlovih Vari otišao u Baden i Kissingen k ruskim znancima da se, kako je govorio, nadiše ruskoga duha, vratio se k svojima tek pred kraj liječenja u toplicama.

Kneževi i kneginjini pogledi na život u inozemstvu bijahu potpuno oprečni. Kneginja je sve smatrala za divno te je unatoč svome čvrstom položaju u ruskom društvu nastojala da u inozemstvu bude nalik na evropsku damu, a to nije bila – jer je bila ruska plemkinja – i zato se pretvarala, a to joj je bilo pomalo neugodno. Knez pak je smatrao da je u inozemstvu sve loše, mučio se evropskim načinom života, držao se svojih ruskih navika i osobito je nastojao da sebe u inozemstvu prikazuje manje Evropljaninom nego što je on uistinu bio.

Knez se vratio mršaviji, otoboljenih kožnih vrećica na obrazima, ali u ponajboljem duševnom raspoloženju. Njegovo se vedro raspoloženje još povećalo kad je ugledao Kiti posve oporavljenu. Vijest o Kitinu prijateljstvu s gospođom Štal i Varenjkom i zapažanja što ih je kneginja priopćila o nekakvoj promjeni što se desila u Kiti, smetoše kneza i pobudiše u njemu stari osjećaj ljubomore prema svemu što mu je kćer zaokupljalo bez njegova znanja i strah da kći ne umakne njegovu utjecaju u kakve njemu nepristupačne sfere. Ali te neugodne vijesti potonuše u moru dobrodušnosti i vedrine što su svagda bili u njemu i što su se osobito pojačali u toplicama u Karlovim Varima.

Sutradan po dolasku knez je u dugu kaputu, sa svojim ruskim borama i mlohavim obrazima poduprtim naškrobljenim ovratnikom, neobično dobro raspoložen pošao s kćerkom na vrelo.

Jutro bijaše divno: čiste, vesele kuće s vrtićima, pogled na njemačke služavke što su crvenih lica, crvenih ruku, nabujale od piva veselo radile i jarko sunce – sve je to veselilo srce; ali što su bili bliže vrelima to su češće sretali bolesnike, a njihova se pojava činila još žalosnijom u toj svagdašnjoj okolini dobro uređenoga njemačkog života. Ta oprečnost više nije iznenađivala Kiti. Jarko sunce, vedro blještavilo zelenila, zvuči glazbe njoj bijahu prirodnim okvirom za sva ta poznata lica i promjene nagore ili nabolje što ih je ona pratila: ali svjetlo i blještavilo lipanjskog jutra i zvuči orkestra što je svirao pomodni veseli valcer, a posebno pogled na zdrave služavke, knezu su se činili nečim nedoličnim i pogrdnim u sklopu s ovim pokojnicima okupljenim sa svih krajeva Evrope koji su se sumorno kretali.

Unatoč čuvstvu ponosa i gotovo vraćene mladosti kad bi voljena kći išla s njim ispod ruke, njemu je sada bilo nekako nelagodno i bilo ga stid zbog njegova snažnog hoda, zbog njegovih krupnih gojaznih udova. Imao je maltene osjećaj čovjeka koji se kreće neodjeven u društvu.

– De, predstavi me svojim novim prijateljima – govorio je kćeri stišćući joj laktom ruku. – Ja sam i taj tvoj odvratni Soden zavolio zbog toga što te je tako oporavio. Samo je tužno, tužno kod vas. A tko je ono?

Kiti mu je imenovala one poznate i nepoznate osobe koje su sretali. Na samom ulazu u park sretoše slijepu M-me Berthe s vodičem, i knez se obradova ganutu izrazu stare Francuskinje kad je očula Kitin glas. Odmah je francuskom pretjeranošću u ljubaznosti zapodjela s njime razgovor hvaleći ga da ima tako divnu kćer te pred njim u zvijezde kujući Kiti i nazivajući je blagom, biserom i anđelom tješiteljem.

– Eh, onda je ona drugi anđeo – reče knez smiješeći se.

– Anđelom broj jedan ona zove M-elle Varenjku.

– Oh! M-elle Varenjka, to je pravi anđeo, allez88 – prihvati M-me Berthe.

Na galerijama sretoše i samu Varenjku. Ona im je žurno išla u susret noseći elegantnu crvenu torbicu.

– Evo je i tata došao! – reče joj Kiti. Jednostavno i prirodno, kao i sve što je činila Varenjka, načini kretnju, nešto između poklona i pokleka, i odmah stane s knezom govoriti kao što je govorila sa svima, jednostavno i prirodno.