Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

IV

Poslije susreta s Vronskim u kući na ulaznom stepeništu Aleksej se Aleksandrovič odveze, kao što je i namjeravao, u talijansku operu. Tamo prosjedje dva čina i vidje se sa svima s kojima je trebalo da se vidi. Vrativši se kući, pažljivo promotri vješalicu i, opazivši da vojničkoga ogrtača nema, pođe po običaju u svoju sobu. Ali suprotno običaju ne leže spavati nego hodaše amo-tamo po kabinetu do tri sata noću. Osjećaj srdžbe prema ženi koja nije htjela da se drži pristojnosti i izvrši jedini uvjet što joj bijaše postavljen – da ne prima ljubavnika u kući, ne dade mu mira. Nije mu ispunila njegov zahtjev pa je on primoran da je kazni i da izvrši prijetnju – da traži rastavu i da joj oduzme sina. Znao je s kolikim je to teškoćama povezano, ali rekao je da će to učiniti i sada treba da prijetnju izvrši. Grofica mu je Lidija Ivanovna bila natuknula da je to najbolji izlaz iz njegova položaja, a praksa je rastava u posljednje vrijeme dovela tu stvar do takva savršenstva da je Aleksandar Aleksandrovič vidio da se mogu svladati formalne teškoće. Osim toga, kako nevolja nikad ne dolazi sama, i bavljenje pitanjem nacionalnih manjina i navodnjavanje polja Zarajske gubernije prouzrokovalo je Alekseju Aleksandroviču takve neprilike u službi da je on za sve ovo posljednje vrijeme bio uzrujan.

Svu noć nije spavao i srdžba ga je sve rastući u nekakvim golemim razmjerima do jutra potpuno obuzela. Žurno se obuče i kao da nosi punu čašu gnjeva i bojeći se da je ne prelije, bojeći se da zajedno s gnjevom ne izgubi i energiju, koja mu je potrebna da se objasni sa ženom, uđe k njoj čim je doznao da je ustala.

Anu, koja je mislila da tako dobro poznaje svoga muža, zaprepasti njegova vanjština kad uđe k njoj. Čelo namršteno, oči mračno gledaju preda se; usta čvrsto i prezrivo stisnuta. U hodu, u kretnjama, u zvučanju glasa bilo je odlučnosti i čvrstine kakve žena u njemu nikada nije vidila. Uđe u sobu i ne pozdravivši se s njom pođe ravno k njenu pisaćem stolu pa, uzevši ključe, otvori ladicu.

– Šta želite?! – kriknu ona.

– Pisma vašega ljubavnika – reče on.

– Tu ih nema – reče ona zatvarajući ladicu; ali po toj kretnji on razumjede da je tačno pogodio i grubo joj odgurnuv ruku brzo zgrabi lisnicu u koju je, kako je on znao, stavljala najpotrebnije papire. Ona mu htjede istrgnuti lisnicu, ali je on odgurnu.

– Sjedite! moram govoriti s vama – reče on metnuvši lisnicu pod pazuho i tako je čvrsto pritiskujući laktom da mu se rame podiglo. Ona ga je šutke gledala začuđeno i plašljivo.

– Rekao sam vam da ne dopuštam da primate ljubavnika u kući.

– Trebalo je da ga vidim, da... Stade ne nalazeći nikakve izlike.

– Neću da ulazim u potankosti zbog čega je jedna žena trebala da vidi ljubavnika.

– Htjela sam, samo sam... – planuvši reče ona. Ta je njegova grubost razdraži i dade joj smjelosti. – Zar vi ne osjećate kako je vama lako mene vrijeđati? – reče ona.

– Vrijeđati se može pošten čovjek i poštena žena, ali kazati lupežu da je lupež samo je la constatation d'une fait.

– Tu novu osobinu, surovost, još nisam upoznala u vama.

– Vi to zovete surovošću ako muž dopušta ženi slobodu dajući joj utočište pod njegovim časnim imenom samo pod uvjetom da pazi na pristojnost. Zar je to surovost?

– To je gore od surovosti, to je podlost, ako baš želite znati! – uzviknu Ana iz koje je provalila zloba te ustane i htjede otići.

– Ne! – viknu on svojim piskutavim glasom koji se sad podiže još za notu više nego obično i, zgrabivši je za ruku velikim svojim prstima tako snažno da joj na ruci od pritisnute narukvice ostadoše crveni tragovi, silom je posadi na mjesto. – Podlost? Ako želite upotrijebiti tu riječ, onda je podlost ostaviti muža, sina zbog ljubavnika i jesti hljeb mužev!

Ona pognu glavu. Ne samo da nije kazala ono što je jučer govorila ljubavniku da je on njen muž, a muž da je suvišan; nije ni pomislila na to. Osjećala je opravdanost njegovih riječi i samo reče tiho:

– Vi ne možete opisati moj položaj gore nego što ga ja sama razumijem, ali zašto vi to sve govorite?

– Zašto vam govorim? Zašto? – nastavi on isto tako srdito. – Da biste znali da ću, kako niste ispunili moje volje da se držite pristojnosti, poduzeti mjere da se to stanje dokrajči.

– I onako će se uskoro, uskoro završiti – progovori ona i opet joj navriješe suze na oči pri misli na blizu smrt koju je sada željela.

– Svršit će se i brže nego što ste vi sa svojim ljubavnikom zamislili! Vi treba da zadovoljite životinjske strasti...

– Alekseju Aleksandroviču! Ne kažem da to nije velikodušno, ali je neprilično – tući onoga tko leži.

– Da, vi samo na se mislite, ali patnje čovjeka koji je bio vaš muž vas ne zanimaju. Svejedno vam je što mu se sav život razorio i koliko mu je duša ple... plje... pletrpljela.

Aleksej je Aleksandrovič govorio tako brzo da se zapleo i nikako nije mogao izgovoriti te riječi. Napokon ju je izgovorio pletrpljela. Nju obuze smijeh a istodobno i stid što joj je u takav čas moglo išta biti smiješno. I prvi put na časak poče suosjećati s njim, uživi se u njegov položaj i bi joj ga žao. Ali šta je mogla reći ili učiniti?

Oborila je glavu i šutjela. On također umuknu na kratko vrijeme i progovori zatim manje piskutavo, hladno, naglašujući samovoljno odabrane riječi koje nisu imale nikakve osobite važnosti.

– Došao sam da vam kažem... – reče on...

Ona podiže pogled na nj. »Ne, samo mi se pričinilo – pomisli ona sjećajući se izraza njegova lica kada se zapleo kod riječi pletrpljela – ne, zar čovjek tako mutnih očiju, s tim samozadovoljnim mirom može išta osjećati?«

– Ja ništa ne mogu promijeniti – prošapta ona.

– Došao sam da vam kažem da sutra putujem u Moskvu i da se više neću vratiti u ovu kuću, a vi ćete dobiti obavijest o mojoj odluci preko odvjetnika kojemu ću povjeriti da provede rastavu. A sin će mi se preseliti k sestri – reče Aleksej Aleksandrovič naprežući se da se prisjeti što je htio reći o sinu.

– Vama je Serjoža potreban da mi zadate bol – progovori ona gledajući ga ispod oka. – Vi ga ne volite... Ostavite mi Serjožu!

– Da, čak sam i ljubav prema sinu izgubio jer je s njim skopčano i moje gađenje prema vama. Ali ću ga ipak uzeti k sebi. Zbogom!

I htjede otići, ali ga sad ona zadrža.

– Alekseju Aleksandroviču, ostavite mi Serjožu! – prošapta ona još jedanput.

– Ja nemam ništa više da kažem. Ostavite mi Serjožu do mojega... Uskoro ću roditi, ostavite mi ga!

Aleksej Aleksandrovič planu i, istrgnuvši ruku od nje, šutke iziđe iz sobe.