Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XIX

Kad je Ana došla u sobu, Doli je sjedila u malenoj gostinjskoj sobi s punahnim bjeloglavim dječakom koji je već sada bio nalik na oca i slušala kako uči francuski čitati. Dječak je čitao vrteći rukom i pokušavajući da otkine dugme kaputića koje se jedva držalo. Mati mu je nekoliko puta odmicala ruku, ali punahna se ručica iznova hvatala dugmeta. Mati otkine dugme i stavi ga u džep.

– Smiri ruke, Griša – reče i opet se prihvati svoga pokrivača, davnašnjega rada kojega se uvijek laćala u teškim časovima, te je i sad plela nervozno, prebacujući prstom i brojeći očice. Pa iako je jučer naredila posluzi da kaže mužu kako se nje ništa ne tiče hoće li stići ili neće stići njegova sestra, sve je priredila za njezin dolazak i s uzbuđenjem čekala zaovu.

Doli bijaše satrvena svojom nevoljom, sva zaokupljena njome. Ipak je pomislila da je Ana, zaova, žena jedne od najutjecajnijih osoba u Petrogradu i petrogradska grande dama.  (franc: velika dama, tj. dama iz »visokog« društva.) I tako, zbog tih okolnosti, nije izvršila ono što je bila poručila mužu, to jest nije zaboravila da će doputovati zaova.

»Pa napokon Ana nije ni za što kriva – mišljaše Doli. – Sve što ja o njoj znam, samo je dobro, a prema meni ona je pokazivala samo nježnost i prijateljstvo«.  Istina, koliko se ona mogla sjetiti kako su je se dojmili Karenjini u Petrogradu, njoj se nije mogao svidjeti njihov dom sam po sebi; nešto je lažno bilo u čitavom načinu njihova porodičnog života. »Ali zašto pak da je ne primim? Samo nek joj ne padne na pamet da me tješi! – mislila je Doli. – Sve utjehe, i svjetovanja, i kršćansko praštanje – sve sam ja to već tisuću puta premislila, i sve to ne vrijedi.«

Sve te dane Doli bijaše sama s djecom. O svojoj nevolji govoriti nije htjela, a s tim jadom na duši govoriti o čemu drugom ona nije mogla. Znala je da će, ovako ili onako, Ani ispričati sve, te ju je čas radovala misao da će ispričati, čas ju je srdila potreba da o svom poniženju govori s njom, njegovom sestrom, i da od nje sluša spremljene fraze pouke i utjehe. Gledajući na sat, ona je svaki trenutak čekala i, kako to često biva, propustila upravo onaj kad je gošća stigla, budući da nije čula zvonca.

Kad začu šum haljine i lake korake već pred vratima, ona se osvrne, a na izmučenom njenu licu nehotice se izrazi ne radost, nego čuđenje. Ustane i zagrli zaovu.

– Kako, već si došla? – reče ljubeći je.

– Doli, toliko mi je drago da te vidim!

– I meni isto – reče Doli slabo se smiješeći i nastojeći po izrazu Anina lica doznati zna li ona. »Sigurno zna«, pomisli kad opazi sućut na Aninu licu. – No, idemo, otpratit ću te u tvoju sobu – nastavi ona nastojeći da što dalje odloži trenutak objašnjenja.

– To je Griša? Bože dragi, kako je narastao! – reče Ana pa, pošto ga je poljubila, ne skidajući očiju s Doli, zastane i pocrvenje. – Ne, dopusti da ostanemo ovdje.

Ana skine maramu, šešir pa je, kako je njime zapela za pramen svoje crne, posve kovrčaste kose, otresajući glavom odmrsivala kosu.

– A ti sjaš od sreće i zdravlja – reče Doli gotovo zavidno.

– Ja?... Da – reče Ana. – Bože dragi, Tanja! Vršnjakinja moga Serjože – nastavi ona obraćajući se djevojčici što je utrčala. Uzela ju je na ruke i poljubila. – Krasna djevojčica, divota! Pokaži mi ih sve.

Imenovala ih je njihovim imenima i prisjećala se ne samo imena, već i godina, mjeseci, značajeva, bolesti sve djece, i Doli nije mogla a da to ne cijeni.

– Pa onda hajdemo k njima – reče ona. – Vasja sada spava, šteta.

Pošto su vidjele djecu, sjedoše, sada već same, u gostinjsku sobu za kavu. Ana posegne za poslužavnikom i onda ga odgurne.