Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

V

Kad je Aleksej Aleksandrovič ušao, čekaonica je čuvenoga petrogradskog odvjetnika bila puna. Tri su gospođe: jedna starica, jedna mlada žena i jedna trgovkinja, tri gospodina: jedan – bankar Nijemac s prstenom na ruci, drugi – bradat trgovac, i treći – ljut činovnik u vicmundiru, s križem oko vrata, očito već odavna čekali. Dva su pripravnika pisala za stolovima, grebući perima. Pribor za pisanje, što je Alekseju Aleksandroviču činilo veliko veselje, bijaše neobično lijep. Aleksej Aleksandrovič nije mogao a da to ne opazi. Jedan se pripravnik ne ustajući, prižmirivši, ljutito obrati Alekseju Aleksandroviču:

– Šta želite?

– Imam posla s odvjetnikom.

– Odvjetnik je zauzet – strogo odgovori pripravnik pokazujući perom na ljude što su čekali i nastavi pisati.

– Može li naći vremena? – upita Aleksej Aleksandrovič.

– On nema slobodna vremena, uvijek je zauzet. Izvolite pričekati.

– Pa hoćete li se potruditi da mu predate moju posjetnicu – reče Aleksej Aleksandrovič dostojanstveno videći da svakako mora da oda svoj inkognito. 

Pripravnik uze posjetnicu i očito ne slažući se s njenim sadržajem uđe na vrata.

Aleksej Aleksandrovič je načelno bio za javni sud, ali se s nekim pojedinostima njegove primjene nije posve slagao, prema nekim višim službenim odnosima koji su njemu bili poznati i koje je osuđivao već koliko je on mogao osuđivati kakvugod najvišu ustanovu. Sav mu je život protekao u administrativnoj djelatnosti i zato, kad se s čimgod ne bi slagao, to neslaganje bi ublažio dopuštenjem da se može griješiti i da se svaki posao može popraviti. U novim sudskim ustanovama nije odobravao mjere pod kojima je djelovalo odvjetništvo. Ali on do sada nije imao posla s odvjetništvom i zato ga samo teoretski nije odobravao; sada mu je pak to neodobravanje još pojačao neugodan dojam što ga je stekao u odvjetnikovoj čekaonici.

– Sad će izići – reče pripravnik; i doista se za dvije minute na vratima ukaza visoka figura staroga pravoznanca kako raspravlja s odvjetnikom i sam odvjetnik.

Odvjetnik bijaše malešan, zdepast, ćelav čovjek crnoriđe brade, svijetlih dugačkih obrva i izbočena čela. Bijaše nakićen kao mladoženja, počev od okovratnika i dvostrukoga lančića do lakiranih cipela. Lice mu bijaše pametno, seljačko, a odjeća kicoška i loša ukusa.

– Izvolite, molim – reče odvjetnik obraćajući se Alekseju Aleksandroviču. I natmureno propustivši kraj sebe Karenjina, zatvori vrata.

– Po volji. – On pokaza na naslonjač kraj pisaćeg stola krcatoga spisima i sam sjede na predsjedničko mjesto trljajući malešne ruke s kratkima prstima, koje bjehu obrasle bijelom dlakom i nakrivivši glavu. Ali tek što se primiri u svojoj pozi, kad nad stolom proletje moljac. Brzinom koja se nije mogla očekivati od njega, odvjetnik rasklopi ruke, uhvati moljca i opet zauze prijašnji stav.

– Prije nego počnem govoriti o mojoj stvari – reče Aleksej Aleksandrovič začuđeno poprativši očima odvjetnikovu kretnju – valja da napomenem da stvar o kojoj imam da govorim s vama treba da bude tajna.

Jedva primjetan smiješak rastvori odvjetnikove riđaste nadvijene brkove.

– Ja ne bih bio odvjetnik kad ne bih mogao čuvati povjerene mi tajne. Ali ako izvolite potvrdu...

Aleksej Aleksandrovič ga pogleda u lice i vidje da se sive pametne oči smiju i kao da već sve znadu.

– Vi znate moje prezime? – nastavi Aleksej Aleksandrovič.

– Znam vas i vašu korisnu – i opet uhvati jednoga moljca – djelatnost kao i svaki Rus – reče odvjetnik nagnuvši se.

Aleksej Aleksandrovič uzdahnu pribirući se. Ali, kad se već bio odlučio, nastavi svojim piskutavim glasom, bez bojažljivosti, ne zapinjući i naglašujući neke riječi.