Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

VI

Maškin Vrh pokosiše, obarali su posljednje otkose, obukoše kaftane i raspoloženo krenuše kućama. Levin pojaha konja i tužan oprostivši se sa seljacima pođe kući. Obazreo se bio s brda; više se nisu mogli vidjeti u magli što se dolje podizala; čuli su se tek vedri grubi glasovi, kikot i zveka kosa kad bi udarile jedna o drugu.

Sergej je Ivanovič već davno bio ručao i pio je limunadu s ledom u svojoj sobi razgledajući novine i časopise koje je upravo dobio s pošte, kad Levin, zamršene i od znoja na čelo prilijepljene kose i pocrnjelih, mokrih leđa i grudi, živahno pričajući bane k njemu u sobu.

– I pokosismo cijelu livadu! Ah, što je lijepo, divno. A kako si se ti proveo? – govoraše Levin posve zaboravivši jučerašnji neugodni razgovor.

– Ljudi božji! na što si ti nalik! – reče Sergej Ivanovič u prvi tren nezadovoljno pogledajući u brata. – Ama vrata, vrata zatvaraj zaboga! – vikne. – Zacijelo si ih najmanje desetak pustio. Sergej Ivanovič nije podnosio muha te je u svojoj sobi otvarao prozore jedino noću i brižno zatvarao vrata.

– Bogme ni jedne. Ako sam ih i pustio, pohvatat ću ih. Nećeš vjerovati kakav je to užitak! Kako ti provede dan?

– Ja dobro. Ta nisi zar cio dan kosio? Gladan si, mislim, kao vuk. Kuzma je sve priredio.

– Ne, nije meni do jela. Tamo sam jeo. Nego ja odoh da se umijem.

– Pa, idi, idi, i ja ću odmah doći k tebi – reče Sergej Ivanovič mašući glavom dok je gledao brata. – Ama idi brže – dodadne on smiješeći se pa se, pošto pokupi svoje knjige, spremi da ode. I on se odjednom razveseli te ne htje da se rastane s bratom. – E, a gdje si bio za kiše.

– Kakva te kiša spopala? Jedva da je poškropila. Evo odmah ću ja. Onda ti lijepo provede dan? E pa lijepo. – I Levin se ode presvući.

Za pet minuta braća se nađoše u blagovaonici. Premda se Levinu bilo činilo da mu nije do jela, svejedno je sjeo za ručak tek da ne uvrijedi Kuzmu, ali kad poče jesti, ručak mu se učini jako ukusan.

Sergej Ivanovič ga je smiješeći se gledao. – Ah jest, imaš pismo – reče. – Kuzma, snesi ga molim te. Samo pazi, zatvaraj vrata.

Pismo je bilo od Oblonskoga. Levin ga pročita naglas. Oblonski je pisao iz Petrograda:

»Dobio sam pismo od Doli, ona je u Jergušovu i nikako da se snađe. Skokni, molim te, k njoj, pomozi savjetom, ti sve znaš. Tako će joj biti drago da te vidi. Posve je sama, sirotica. Punica je sa svima još u inozemstvu.«

– Izvrsno! Svakako ću otići k njima – reče Levin. – Mogli bismo zajedno. Ona je tako sjajna. Zar ne?

– A jesu li daleko odavle?

– Tridesetak vrsta. Pa možda će biti i četrdeset. Ali put je izvrstan. Sjajno ćemo putovati.

– Vrlo rado – jednako se smješkajući reče Sergej Ivanovič. Sama pojava mlađega brata udobrovoljavala ga je. – Alaj si ti pri teku! – reče gledajući njegovo nad tanjir sagnuto tamnocrveno preplanulo lice i vrat.

– Izvrsno! Nećeš vjerovati koliko je ovo koristan režim protiv svake budalaštine. Ja želim obogatiti medicinu novim terminom: Arbeitskur.

– Eh, rekao bih, tebi barem to nije potrebno.

– Nije, ali različitim živčanim bolesnicima jeste.

– Da, to treba iskušati. I ja sam već htio doći na košnju da te vidim, ali žega je bila tako nesnosna da nisam išao dalje od šume. Malo sam sjeo i šumom pošao u selo, sreo tvoju dojkinju te je ispitao što seljaci misle o tebi. Koliko sam ja shvatio, oni toga ne odobravaju.

Rekla je: »Nije to za gospodu.« Općenito, meni se čini da su u pučkom shvaćanju vrlo kruto određeni zahtjevi takozvane, kako puk veli, »gospodske« djelatnosti. I oni se dopuštaju da se gospoda bave nečim što po njihovu shvaćanju ne spada na njih.

– Možda, ali to je opet takav užitak kakav u cijelom svome životu nisam imao. I u tome dakako nema ništa loše. Nije li tako? – odgovori Levin. – Šta mogu ako se to njima ne sviđa. Uostalom, ja mislim da to nije ništa. A?

– Općenito – nastavi Sergej Ivanovič – kako vidim, ti si zadovoljan današnjim svojim danom.

– Veoma sam zadovoljan. Pokosili smo čitavu livadu. A s kakvim sam se tek starcem tamo sprijateljio! Ne možeš ni zamisliti kakav divan čovjek!

– Eto, zadovoljan si dakle svojim danom. I ja sam. Ponajprije, riješio sam dva šahovska problema, a jedan je vrlo zanimljiv – iznalazi se pješakom. Pokazat ću ti. A onda sam mislio o našem jučerašnjem razgovoru.

– Šta? O jučerašnjem razgovoru? – reče Levin blaženo žmirkajući i otpuhujući nakon dovršena ručka pa nikako da se sjeti kakav je to bio jučerašnji razgovor.

– Ja smatram da si ti donekle u pravu. Mi se razilazimo u tome što je po tvome shvaćanju pokretač svega osobni probitak, a ja držim da se svaki čovjek koji je stekao određen stupanj obrazovanja mora zanimati za opće dobro. Možda si ti i u pravu da bi poželjnija bila djelatnost kojom postižemo materijalni probitak. Uopće ti si narav suviše primesautiere95, kako bi rekli Francuzi; ti hoćeš ili strastvenu, energičnu djelatnost ili ništa.

Levin je slušao brata i nije ama baš ništa razumio niti je htio da razumije. Bojao se jedino da ga brat ne upita štogod po čemu bi se vidjelo da nije ništa slušao.

– Tako ti je to, prijane moj – reče Sergej Ivanovič tapšući ga po ramenu.

– Da, naravno. Pa da! Ne branim ja uporno svoje – odgovori Levin smiješeći se poput djeteta kad nešto skrivi. »Oko čega se ono ja prepirah? – mislio je. – Naravno, i ja sam u pravu, i on je u pravu, i sve je lijepo i krasno. Valja samo otići u poslovnicu da se izdaju nalozi.« Ustao je protežući se i smiješeći.

Sergej se Ivanovič također osmjehnu. – Ako hoćeš prošetati, hajdmo zajedno – reče ne želeći se rastajati s bratom iz kojega je prosto izbijala svježina i bodrost. – Hajdemo, svratit ćemo i u poslovnicu ako moraš.

– Ao, ljudi! – vikne Levin tako glasno da se Sergej Ivanovič uplašio.

– Šta je, šta ti je?

– Šta je s rukom Agafje Mihajlovne? – reče Levin udarajući se po glavi. – Ja sam i zaboravio na nju.

– Mnogo je bolje.

– Neka, ipak ću skoknuti do nje. Ti nećeš stići ni šešira staviti na glavu, a ja ću se već vratiti.

I on poput čegrtaljke zaklopara petama sjurivši niza stepenice.