Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XVI

Vraćajući se kući, Levin se raspitao o svim pojedinostima Kitine bolesti i planova Ščerbackijevih i, premda bi mu neprijatno bilo to priznati, ono što je saznao bilo mu ugodno. Ugodno i stoga što se još nadao, a još ugodnije stoga što je patila ona koja je njemu nanijela toliku bol. Ali kad Stjepan Arkadjič poče govoriti o uzrocima Kitine bolesti te spomenu ime Vronskoga, Levin ga prekine.

– Ja nemam nikakva prava znati obiteljske pojedinosti i, da pravo kažem, niti me imalo zanima.

Stjepan Arkadjič se jedva primjetno nasmiješi, pošto je ulovio trenutačnu i njemu toliko poznatu promjenu na Levinovu licu, jer posta isto onoliko mračno koliko je časak prije toga bilo veselo.

– Jesi li već posve uredio za šumu s Rjabininom? – upita Levin.

– Jesam. Cijena je divna, trideset i osam tisuća. Osam unaprijed, a ostalo u šest godina. Dugo sam se s time natezao. Nitko nije davao više.

– To će reći, ti si šumu poklonio – mrko će Levin.

– Kako to poklonio? – dobrodušno će smiješeći se Stjepan Arkadjič, jer je znao da sad Levinu neće ništa valjati.

– Zato što šuma stoji barem pet stotina rubalja po desetini – odgovori Levin.

– Eh, što su mi ove seoske gazde! – šaljivo će Stjepan Arkadjič. – Taj vaš ton prezira prema nama građanima!... A kad je posao uglaviti, onda ga uvijek mi bolje uglavimo. Vjeruj da sam sve proračunao – reče on – i šumu sam vrlo povoljno prodao, tako da se bojim da onaj čak ne odustane. Pa to nije šuma gradljika70 – reče Stjepan Arkadjič želeći riječju gradljika posve uvjeriti Levina u neispravnost njegove sumnje – nego više za ogrjev. I neće dati više od tridesetak hvati po desetini, a on mi je dao po dvjesta rubalja.

Levin se prezrivo osmjehne. »Poznajem – pomisli – tu maniru ne samo njegovu već i svih gradskih stanovnika, jer oni kada dvaput u deset godina proborave na selu i zapaze dvije-tri seoske riječi, upotrebljavaju ih i gdje treba i ne treba, čvrsto uvjereni da oni već sve znaju. Gradljika, dat će 30 hvati. Govori riječi, a sam ništa ne razumije«.

– Ja te neću učiti onom što ti tamo u uredu pišeš – reče – a zatreba li, pitat ću te. A ti si tako uvjeren da se razumiješ u svu tu šumsku abecedu. Ona je teška. Jesi li brojao stabla?

– Kako ćeš stabla izbrojiti? – smijući se reče Stjepan Arkadjič, jednako želeći odbiti prijatelja od njegova lošeg raspoloženja. – Prebrojati pijesak, svjetla planeta premda bi i mogao visok um...

– E pa da, a visoki, um Rjabinina može. I nijedan trgovac neće kupit dok ne prebroji, ako mu ne daju zabadava poput tebe. Tvoju ja šumu poznajem. Svake sam godine ondje u lovu, i tvoja šuma vrijedi pet stotina rubalja u gotovu, a on ti je dao za dvjesta na otplatu. Dakle, poklonio si mu tridesetak tisuća.

– De, dosta zavaravanja – žalosno će Stjepan Arkadjič – pa zašto nitko nije davao?

– Zato što šuruje s trgovcima; dao je odstupninu. Sa svima sam njima imao posla, poznajem ja njih. Ma to nisu trgovci, nego lihvari. Neće se on upustiti u posao gdje ga čeka deset, petnaest posto, nego čeka da za dvadeset kopejaka kupi rubalj.

– Eh, prestani! Zle si volje.

– Nimalo – mrko će Levin dok su prilazili kući. Pored ulaza već stajahu kola za kojima bijahu arnjevi od željeza i dobro nategnute kože sa sitim konjem koji je bio čvrsto upregnut širokim remenjem. U kolima je sjedio jako rumen i zdrav i čvrsto utegnut pomoćnik koji je u Rjabinina služio kao kočijaš. Sam Rjabinin je već bio u kući i dočekao prijatelje u predsoblju. Rjabinin je bio visok, mršuljast čovjek srednjih godina, brkat i obrijana istršala podbratka i izbuljenih mutnih očiju. Bio je u dugu modru kaputu s dugmetima ispod stražnjice i u visokim čizmama koje bijahu nabrane na gležnjevima, a na listovima napete čizme, a na njih bijahu obuvene velike kaljače. On, kao da opisuje krug, otare maramicom svoje lice pa, pošto zakopča kaput, iako mu se ionako veoma dobro držao, smijući se pozdravi ulaznike i pruži ruku Stjepanu Arkadjiđu kao da želi nešto uhvatiti.

– A, gle i vi stigoste – reče Stjepan Arkadjič pružajući mu ruku. – Predivno.

– Nisam se usudio oglušiti o zapovijed vaše svjetlosti, premda je put isuviše loš. Apsolutno sam cijelim putem išao pješke, ali sam došao u urečeno vrijeme. Konstantine Dmitriču, moje poštovanje – obrati se on Levinu nastojeći uhvatiti i njegovu ruku. Ali, namrštivši se, Levin se pravio da ne zamjećuje njegove ruke pa je vadio šljuke.

– Izvoljeli ste se zabavljati lovom? Kakva će ovo biti ptica? – doda Rjabinin prezrivo gledajući šljuke – ima dakle ukusa. – I on u znak da se ne slaže zakima glavom kao da jako sumnja je li se isplatilo pomučiti.

– Hoćeš li u kabinet? – tmurno se mršteći Levin će francuski Stjepanu Arkadjiču. – Hodite u kabinet, tamo ćete pregovarati.

– Može, može, kamo želite, molim – prezirnim dostojanstvom reče Rjabinin kao da želi dati na znanje da drugi mogu zapasti u neprilike, kako će se i prema kome držati, ali on nikada i ni u čemu nema neprilika.

Ulazeći u kabinet Rjabinin se po navici ogleda kao da traži ikonu, ali našavši je, nije se prekrstio. On okom premjeri ormare i police s knjigama te se isto onako sumnjičavo kao i prema šljukama prezirno osmjehne i u znak da se ne slaže kimne glavom ne dopuštajući ovdje nikako da se ovo isplatilo.

– Pa onda, jeste li donijeli novce? – upita Oblonski. – Sjednite.

– Na novce mi nećemo čekati. Došao sam da se vidimo, da se porazgovaramo.

– A o čemu da se porazgovaramo? Ma sjedite.

– To se može – reče Rjabinin sjedajući i nalakćujući se na naslon fotelje onako kako mu je bilo najneudobnije. Valja popustiti, kneže. Grehota je. A novci su definitivno spremni, do zadnje kopejke. Na novce se neće čekati.

Pošto je, međutim, metnuo pušku u ormar, Levin je već bio pošao prema vratima, ali kad začu trgovčeve riječi, stane.

– Ionako ste šumu zabadava uzeli – reče. Kasno je on došao, inače bih ja bio odredio cijenu.

Rjabinin ustane i šuteći smiješkom premjeri Levina od glave do pete.

– Zdravo ste škrti, Konstantine Dmitriču, – reče on smiješeći se i obraćajući se Stjepanu Arkadjiču – od vas čovjek ama baš ništa da kupi. Za pšenicu sam se tako pogađao, dobre pare davao.

– Zašto da ja vama svoje zabadava dajem? Ta nisam na putu našao, niti sam ukrao.

– Bože sačuvaj, danaske je apsolutno nemoguće krasti. Sve se danaske definitivno rješava uhodanim sudskim putem, sve je danas besprijekorno čestito; a o krađi ni govora nema. Razgovarali smo se u poštenju. Skupo cijene šumu, nema čovjek računa. Molim da se bar mrvu popusti.

– Ama jeste li vi uglavili posao ili niste? Ako jeste, nema se tu šta više cjenkati, a ako niste – uze Levin – šumu kupujem ja.

Umah nesta smiješka s Rjabininova lica. Ono poprimi jastreblji, grabljiv i surov izraz. Hitrim koščatim prstima otkopča on kaput, pokazujući košulju spuštenu preko hlača, mjedena dugmeta na prsluku i lančić od sata te hitro izvuče debeo star novčanik.

– Molim lijepo, šuma je moja – progovori on brzo se prekriživši i pružajući ruku. – Uzmi novce, šuma je moja. Eto kako Rjabinin pazaruje, a ne cjenka se za svaki groš – zabrza on mršteći se i razmahujući novčanikom.

– Ja se na tvom mjestu ne bih žurio – reče Levin.

– Ali molim te – u čudu će Oblonski – pa dao sam riječ.

Levin iziđe iz sobe zalupivši vratima. Gledajući u vrata, Rjabinin zakima glavom smješkajući se.

– Mladost, mladost, definitivno pusto djetinjarenje. Ionako kupujem, časti mi, tako da se čuje kako je, eto, baš Rjabinin, a ne tkogod drugi u Oblonskoga gaj kupio. A u božjoj je ruci kako ću račun uhvatiti. Vjerujte bogu. Izvolite, molit ću lijepo. Ugovorčić da se napiše...

Za jedan sat, pošto je brižno navukao svoj ogrtač, zakopčao kopče na kaputu, s ugovorom u džepu sjedne trgovac u svoja čvrsto okovana kola i krene kući.

– Eh, ta gospoda! – reče on pomoćniku – sva su na isti kalup.

– Pa da – odgovori pomoćnik predajući mu uzde i zakapčajući kožnatu pregaču. – A može li se čestitati kupovina, Mihajle Ignjatiču?

– E, e...