Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XX

Vronski je stanovao u prostranoj i čvrstoj finskoj kući koja je bila na dvoje pregrađena. Petricki je stanovao s njime i na logorovanju. Petricki je spavao kad Vronski i Jašvin uđoše u kućicu.

– Ustaj, dosta je spavanja – reče Jašvin ulazeći za pregradu i gurajući u rame raskuštrana Petrickoga, koji je bio nos zario u jastuk.

Petricki u tren oka skoči na koljena i ogleda se.

– Brat ti je bio ovdje – reče on Vronskome. – Probudio me, vrag da ga nosi, rekao je da će opet doći. – I, navlačeći pokrivač, on se opet baci na jastuk. – Ama pusti me, Jašvine, – govorio je ljuteći se na Jašvina jer mu je svlačio pokrivač. – Pusti! Okrenuo se i otvorio oči. – Radije reci šta bismo mogli popiti; tako mi je gadno u ustima, da...

– Najbolje votke – basom će Jašvin. – Tereščenko! Votke gospodinu i krastavaca – vikne očito uživajući u svome glasu.

– Votke, misliš? A? – upita Petricki mršteći se i trljajući oči. – A hoćeš li ti? Ja pristajem samo da zajedno pijemo! Vronski, ti? – reče Petricki ustajući i omatajući ispod ruku pokrivač od tigrove kože.

Izišao je na vrata pregrade, digao ruke i zapjevao francuski: »Bio kralj u Tu- u-li«. – Vronski, hoćeš li gucnuti?

– Nosi se – reče Vronski oblačeći kaput što mu ga je lakaj pridržavao.

– Kamo ćeš to? – upita ga Jašvin. – Evo i trojke dodadne on pošto je opazio kočiju kako dolazi.

– U konjušnicu, a moram još i do Brjanskoga radi konja – reče Vronski.

Vronski je zaista bio obećao doći Brjanskome, koji je bio deset vrsta od Peterhofa, i donijeti mu novce za konje, te je želio onamo stići. Ali drugovi umah shvatiše da on ne ide samo onamo.

I dalje popijevajući, Petricki namigne i naprći usne kao da veli: znamo mi kakav je to Brjanski.

– Pazi da ne okasniš! – Jašvin će tek toliko i, da promijeni razgovor, – upita on gledajući kroz prozor prednjaka kojega je on bio prodao: – Kako moj riđan, služi li dobro?

– Stoj! – zaviče Petricki Vronskome koji već pođe. – Tvoj ti je brat ostavio pismo i poruku. Čekaj, gdje su ono?

Vronski zastane.

– No, pa gdje su?

– Gdje su? To se i ja pitam! – svečano progovori Petricki prilazeći kažiprstom od nosa naviše.

– Ama govori, to je glupo! – smiješeći se reče Vronski.

– Kamina nisam ložio. Tu su negdje.

– No, dosta brbljarija! Gdje je pismo?

– Ne, zacijelo sam zaboravio. Ili sam sanjao? Čekaj, čekaj! Ama šta se ljuti! Da si ti popio koliko jučer ja, svakoga su vinskog brata zapale po četiri boce, ne bi znao ni kako se zoveš. Čekaj, sad ću se sjetiti!

Petricki ode za pregradu i legne na svoj krevet.

– Stani! Ovako sam ležao ja, ovako je stajao on. Da-da-da-da. Evo ga! – i Petricki izvuče pismo ispod strunjače kamo ga je bio gurnuo.

Vronski uzme bratovo pismo i poruku. Bilo je to upravo ono što je i očekivao – materino pismo s prijekorima što nije dolazio i bratova poruka u kojoj je stajalo da se moraju porazgovarati. Vronski je znao da se radi o jednome te istom. »Šta se to njih tiče!« pomisli Vronski pa, pošto ih je zgnječio, turne pisma između dugmeta na kaputu da ih putem pažljivo pročita. U predsoblju sretne dva oficira: jedan je bio iz njegova, a drugi iz nekoga drugog puka. Stan Vronskoga uvijek bijaše ročište svih oficira.

– Kamo?

– Moram u Peterhof.

– A je li došao konj iz Carskoga?

– Jest, samo što ga ja još nisam vidio.

– Kažu da Mahotinov Gladijator nešto hramlje.

– Glupost! Nego kako ćete se vi takmičiti po tom blatu? – reče drugi.

– Evo mojih spasilaca! – poviče Petricki kad ugleda pridošlice pred kojima stajaše oficirski momak s votkom i kiselim krastavcima na poslužavniku. – Jašvin mi, eto, naređuje da pijem ne bi li se osvježio.

– Eh, alaj ste nas jučer udesili – reče jedan od pridošlica – svu noć nam niste dali spavati.

– A kako smo tek završili! – uze pričati Petricki. – Volkov se popeo na krov pa veli da ga je uhvatila tuga. Ja ti velim: daj glazbu, posmrtnu koračnicu! A on i zaspa na krovu uz posmrtnu koračnicu.

– Pij, pij svakako votke, a onda kisele vode i mnogo limuna – govorio je Jašvin stojeći nad Petrickim poput matere kad prisiljava dijete da uzme lijek – a onda još malicko šampanjca – otprilike jednu bočicu.

– E ta ti valja. Čekaj, Vronski, gucnimo.

– Ne, oprostite gospodo, danas ne pijem.

– Šta, misliš da ćeš otežati? Eh, onda ćemo sami. Daj kisele vode i limuna.

– Vronski! – vikne netko kad je on već izlazio u predsoblje.

– Šta je?

– A da se i podšišaš, ionako ti je kosa teška, osobito na ćeli.

Vronski je odista prerano počeo ćelavjeti. On se vedro nasmijao, pokazao svoje guste zube pa, namaknuvši kapu na ćelu, iziđe i sjedne u kočiju.

– U konjušnicu! – reče i posegne za pismima da ih pročita, ali se onda predomisli kako ne bi bio rastresen prije nego ogleda konja.

– »Kasnije ću!«