Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XI

U polovici srpnja javi se Levinu starosta iz sestrina sela, koje se nalazilo dvadeset vrsta od Pokrovskoga, s izvještajem o toku poslova i o kosidbi. Glavni prihod sa sestrina imanja dobivao se od vodoplavnih livada. Prošlih godina sjenokos se davao seljacima za dvadeset rubalja po desetini. Kad je Levin uzeo imanje pod svoju upravu, pregledavši sjenokose, našao je da oni vrijede više te odredi cijenu od dvadeset i pet rubalja po desetini. Seljaci ne pristadoše na tu cijenu i, kao što je Levin mislio, odbiše druge kupce. Tada Levin ode onamo sam i odredi da se livade pokose dijelom najmljenim radnicima, dijelom napoličarima. Njegovi seljaci ometahu svim sredstvima tu novotariju, ali posao krenu te već prve godine za livade, bi dobiveno gotovo dvostruko. Pretprošle i prošle godine ovo se protivljenje seljaka nastavilo a košnja se obavljala na isti način.

Ove godine seljaci uzeše sve sjenokose pogodivši se da trećina bude njihova, i sad je starosta došao javiti da je košnja gotova i da je on, pobojavši se kiše, pozvao pisara, pred njim podijelio sijeno i već uplastio jedanaest gospodarevih stogova. Po tome što nije dobio određene odgovore na pitanje koliko je bilo sijena na glavnoj livadi, po starostinoj žurbi da sijeno podijeli bez pitanja, po cijelom seljakovu držanju Levin shvati da ta dioba sijena nije sasvim čist posao te odluči da to sam ode provjeriti.

Stigavši u selo o podne i ostavivši konja kod starca prijatelja, muža bratove dojkinje, Levin uđe starcu u pčelinjak želeći od njega doznati pojedinosti o spremanju košnje. Glagoljivi, prijazni starac Parmenič radosno prihvati Levina, pokaza mu cijelo svoje gospodarstvo, ispripovjedi pojedinosti o svojim pčelama i o ovogodišnjem rojenju; ali na Levinove upite o košnji odgovori neodređeno, nevoljko.

To još više učvrsti Levina u njegovu mišljenju. Pošao je na sjenokos i pregledao stogove. U stogovima nije moglo biti po pedeset vozova sijena, pa da raskrinka seljake, Levin naredi da se smjesta okupe kola koja su vozila sijeno, da se digne jedan stog te da se preveze u šupu.

Iz jednoga stoga istjeraše svega trideset i dva voza. Premda je starosta uvjeravao da je sijeno rastresito te da se sleglo u stogovima, premda se bogmao da je sve bilo po božjoj pravdi, Levin je ostajao pri svome da su sijeno dijelili bez njegove naredbe te da on stoga ne prihvaća da ovo sijeno ima pedeset vozova u stogu.

Nakon dugih prepirki riješiše tako da seljaci tih jedanaest stogova, računajući ih po pedeset vozova, imaju uzeti kao svoj dio, a da se gospodarev dio nanovo složi. Ti pregovori i dioba plastova trajahu do užine. Kad je posljednje sijeno bilo podijeljeno, ostavivši daljnji nadzor pisaru, Levin sjedne na jedan plast označen vrbovom pritkom i uživajući promatraše livadu što je vrvjela od ljudi. Veselo žagoreći zvonkim glasovima kretala se pred njim na zavoju rijeke iza močvarice šarolika povorka seljakinja, a od rastresena sijena brzo se po svjetlozelenoj otavi pružiše poput valova sivi vijugavi otkosi. Za ženama su išli seljaci s vilama, a po valovitim otkosima nicahu široki, visoki, punahni plastovi. Slijeva su po već očišćenoj livadi treštala kola i jedan za drugim nestajahu plastovi nabacivani u golemim naviljcima, a mjesto njih stadoše se ponad konjskih sapi uzdizati teški vozovi mirisnoga sijena.

– Da ga je samo za vremena pokupiti! Alaj bi bilo sijena! – reče starac sjedajući pored Levina. – K'o da je čaj, a ne sijeno! Ih što kupe, k'o da si pačićima zrnje prosuo! – nastavi on pokazujući na plastove koje su tovarili na vozove. 

– Od ručka su dobru polovinu odvezli. – A je l' to posljednje? – vikne on momčetu što je prolazio stojeći na prednjem dijelu kola i zamahujući krajevima konopljinih vodica.

– Posljednje, gospodine! – poviče momče pritežući konja i smiješeći se obazre na vedru, isto tako nasmijanu rumenu seljanku što je sjedila na prednjem dijelu kola, te potjera dalje.

– Tko ti je to? Sin? – upita Levin.

– Moj najmlađi – nježno se smiješeći reče starac.

– Kršan momak!

– Nije loš.

– Je l' oženjen?

– Jest, treću godinu od Filipova.

– A ima li djece?

– Kakva djeca! Čitavu jednu godinu ništa nije razumio, a i stidio se – odgovori starac. – Eh, to ti je sijeno! Pravi pravcati čaj! – ponovi on želeći promijeniti razgovor.

Levin se pažljivije zagleda u Vanjku Parmenova i njegovu ženu. Oni su tu blizu njega tovarili plast sijena. Ivan Parmenov stajaše na vozu prihvaćajući, ravnajući i gazeći goleme naviljke sijena što mu ih je prvo u naramku, a onda vilama vješto dobacivala njegova mlada ljepotica domaćica. Mlada je žena radila lako, s veseljem i vješto. Krupno sijeno koje se sleglo vile nisu hvatale otprve. Ona ga je prvo rastresala, zabadala vile, zatim gipkom i hitrom kretnjom nalijegala na njih svom težinom svoga tijela te se, savijajući leđa utegnuta crvenim pojasom, istog trena uspravljala i prseći pune grudi ispod bijele pregače vještim zahvatom premetala vile rukama te visoko na voz uzbacivala naviljak.

Očito trudeći se da je poštedi od svakoga časka suvišna napora, Ivan je široko krileći ruke hitro prihvaćao naramak koji mu je dodala te ga razmještao po vozu. Dodavši posljednje sijeno grabljama, žena strese trinu što joj se bila usula za vrat pa, popravivši crveni rubac što joj se bio smakao s bijela, nepreplanula čela, spuzne pod kola da podveže voz. Ivan ju je poučavao kako da zakvači za srčanicu i grohotom se smijao nečemu što je ona rekla.

U izrazu obaju lica mogla se vidjeti jaka, mlada, nedavno probuđena ljubav.