Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

II

U početku lipnja desilo se da je dadilja i gazdarica, Agafja Mihajlovna, ponijela u podrum bocu gljiva što ih je tek bila spremila u rasol, okliznula se, pala i iščašila ruku u zapešću. Došao je mlad brbljav kotarski liječnik koji je tek završio studij. Pregledao je ruku, rekao da nije iščašena, stavio povoj, i kako je ostao na ručku, očito je uživao u razgovoru s čuvenim Sergej em Ivanovičem Kozniševom te mu, da pokaže svoje napredne nazore, ispripovjedi sve kotarske spletke tužeći se na loše stanje zemstva. Sergej Ivanovič je pažljivo slušao, zapitkivao i uzbuđen novim slušaocem raspričao se te izrekao nekoliko tačnih i značajnih zapažanja koje je mladi liječnik s poštovanjem ocijenio, pa se našao u svome, bratu poznatu živahnome raspoloženju u kome se obično nalazio poslije sjajna i živahna razgovora.

Po liječnikovu odlasku Sergej Ivanovič zaželi da pođe pecati na rijeku. Volio je pecati i nekako kao da se ponosio time što može voljeti takvo glupo zanimanje. Budući da je Konstantin Levin morao na oranje i na livade, ponudi bratu da ga odveze u dvokolici.

Bijaše ono doba godine, na prijelazu ljeta, kada se već zna kakva će biti ljetina, kad počinju brige o sjetvi za iduću godinu i kad se približuje kosidba, kad je raž sva isklasala te se, sivozelena, još lakim klasom, koji još nije najedrio, leluja na vjetru, kad zelena zob, u ogumcima žute trave, po njoj razbacanim, nejednako izbija po kasno zasijanim njivama, kad se rana heljda već razlistava prekrivajući zemlju, kad je ugar što ga je stoka utabala poput kamenja i ostavila na njemu puteljke koje ralica ne hvata – dopola pooran; kad sasuhle hrpe izvezenoga gnoja mirišu zorom zajedno s mednim travama, a u nizinama, čekajući kose, poput nepregledna mora leže netaknute livade s hrpama zacrnjelih stabljika isplijevljene kiselice.

Bijaše ono doba kad u seoskom radu nastaje kratak predah prije početka žetve koja se svake godine ponavlja i koja svake godine upreže sve snage puka. Ljetina je bila divna, a vladahu vedri, vreli ljetni dani s rosnim kratkim noćima.

Da dođu na livade, braća su morala proći kroz šumu. Sergej Ivanovič je cijelo vrijeme uživao u ljepoti šume ogrezle u lišću upozoravajući brata sad na tamnu sjenatu stranu kakve stare lipe što se šarenila od žutih palistaka i pripremala da procvate, sad na ovogodišnje mladice što su blistale poput smaragda. 

Konstantin Levin nije volio ni govoriti ni slušati o ljepoti prirode. Riječi su odnosile ljepotu s onoga što je gledao. Povlađivao je bratu, ali je nehotice počeo misliti na nešto drugo. Kad su prošli šumu, svu njegovu pažnju zaokupi pogled na ugar na brežuljku, gdjegdje žut od trave, gdjegdje zbijen i izbrazdan u četvorine, gdjegdje zasut hrpama gnoja, a gdjegdje i uzoran. Poljem su se kretala kola u dugačkom nizu. Levin pobroja kola i bje zadovoljan jer će se sve što je bilo potrebno navesti, a misli mu, kad pogleda livade, prijeđoše na pitanja oko košnje. Kad se spremalo sijeno, on je svagda osjećao nešto što ga je diralo u živac. Kad su se dovezli do livade, Levin ustavi konja. Jutarnja se rosa jošte držala dolje po gustoj polegloj travi, te Sergej Ivanovič, da ne smoči nogu, zamoli brata da ga poveze livadom u dvokolici do onoga rakitova grma kod kojega su se skupljali grgeči. Koliko god da je Konstantinu Levinu bilo žao gaziti svoju travu, on ipak udari livadom. Visoka trava meko se obavijala oko točkova i nogu konja ostavljajući svoje sjemenje na mokrim paocima i glavčinama.

Brat sjede pod grm, razvrsta udice, a Levin odvede konja, priveže ga i zađe u golemo sivozeleno more livade koju vjetar nije ticao. Svilenkasta trava kojoj je sjeme već dozrijevalo bila je gotovo do pojasa na vodoplavnim mjestima. Popriječivši livadu, Konstantin Levin iziđe na put i sretne starca otekla oka koji je nosio košnicu s pčelama.

– Hej, da nisi šta ulovio, Fomiču? – upita.

– Kako ulovio, Konstantine Dmitriču! Da je bar svoje očuvati. Utekao parojak evo po drugi put... Dobro te momci priskočiše. Vaši oru. Otpregoše konje, priskočiše...

– Nego, šta ti veliš, Fomiču, – da se kosi ili da se počeka?

– Eh! Po našemu treba čekati do Petrova. A vi vazda ranije kosite. Pa šta, dat će bog, trava je dobro ponijela. Imat će stoka kamo.

– A šta misliš o vremenu?

– To je u božjoj ruci. Možda će i vrijeme podržati. Levin dođe k bratu. Lovine nije bilo, ali se Sergej Ivanovič nije dosađivao, već je bio u najboljem raspoloženju. Levin je vidio da je on, potaknut razgovorom s liječnikom, opet htio povesti razgovor. Levin je pak, naprotiv, želio što prije kući da uredi da se za sutra pozovu kosci i da se oslobodi sumnje u pogledu košnje, jer ga je ona jako zaokupljala.

– E pa, da pođemo – reče.

– Kamo ti se žuri? Posjedimo još. Alaj si mokar! Iako nema lovine, ipak je lijepo. Svaki je lov lijep zato što čovjeka zbližuje s prirodom. Eh, divne li ocjelne vode! – reče on. – Ove niske obale – nastavi on – sjećaju me uvijek zagonetke – znaš li? Trava govori vodi: a mi ćemo se njihati, njihati.

– Ne poznajem tu zagonetku – sjetno odgovori Levin.