Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

IX

Ana je išla poniknute glave i igrala se kićankama na kukuljici. Lice joj blistalo jarkim blijeskom; ali taj blijesak ne bje veseo – podsjećao je na strašan blijesak požara usred tamne noći. Opazivši muža, Ana digne glavu i nasmiješi se kao da se budi.

– Nisi u postelji? Čudna li čuda! – reče ona, skide kukuljicu, i ne zaustavljajući se pođe dalje u oblačionicu. – Vrijeme je, Alekseju Aleksandroviču, – progovori ona za vratima.

– Ana, moram se porazgovoriti s tobom.

– Sa mnom? – ona će začuđeno, iziđe na vrata i pogleda ga. – Šta li je to sad? A o čemu? – upita ona sjedajući. – E pa, hajde da se porazgovorimo ako se baš mora. A bolje bi bilo spavati.

Ana je govorila ono što joj dolazilo na jezik i, sebe slušajući, sama se čudila svojoj sposobnosti da laže. Kako priproste, prirodne bijehu njene riječi i kako bješe vjerojatno da joj se naprosto spava. Čutjela se kao da je odjevena u nepronicljiv oklop od laži. Čutjela je da joj je pomagala i krijepila je neka nevidljiva sila.

– Ana, moram te upozoriti – reče.

– Upozoriti? – ona će. – Na što?

Gledala je tako jednostavno, tako veselo da onaj tko je ne poznaje, kao što je poznaje njen muž, ne bi mogao primijetiti ništa neprirodno ni u zvuku, ni u smislu njenih riječi. Ali za nj, budući da ju je poznavao, budući da je znao da je ona opažala kad bi pet minuta kasnije lijegao i pitala za uzrok, za nj, budući da je znao da je svaku svoju radost, veselje, nevolju, smjesta njemu povjeravala – za njega je mnogo značilo vidjeti sada da ona neće da primijeti njegova raspoloženja, da neće ni riječi da kaže o sebi. Vidio je da je dubina njezine duše, prije uvijek pred njim otvorena, njemu bila zatvorena. Štaviše, po tonu joj je vidio da nju to i ne zbunjuje; već kao da mu izravno govori: jest, zatvorena je, i to tako mora biti i bit će ubuduće. Sad se on osjećao kao što bi osjećao čovjek kad bi se vratio kući i našao svoj dom zaključan. »Eh, možda će se ključ još naći«, mislio je Aleksej Aleksandrovič.

– Hoću da te upozorim na to – reče tihim glasom – da u nepažnji i lakomislenosti možeš svijetu dati povoda da se o tebi govori. Tvoj isuviše živahan razgovor danas s grofom Vronskim (čvrsto je i mirno, naglašavajući svaki slog, izgovorio to ime) svrnuo je na se pozornost.

Govorio je i motrio joj nasmijane oči, koje su za nj sada bile strašne sa svoje nepronicavosti i, govoreći ćutio svu beskorisnost i ispraznost svojih riječi.

– Uvijek ti tako – odgovori ona kao da ga ama baš ništa nije razumijela i od svega onoga što je on rekao namjerno shvaćajući samo posljednje. – Tebi je čas neugodno što se dosađujem čas ti je neugodno što sam raspoložena. Meni nije bilo dosadno. Tebe to vrijeđa.

Aleksej Aleksandrovič zadrhti i svije ruke da njima zapucketa.

– Ah, molim te, ne pucketaj, ja to nikako ne volim – reče ona.

– Ana, jesi l' to ti? – tiho će Aleksej Aleksandrovič pošto se savladao i zadržao kretnju ruku.

– Pa šta je to sad? – reče ona isto se onako iskreno i komično čudeći. – Šta ti hoćeš od mene?

Aleksej Aleksandrovič posuti i otare rukom čelo i oči. Uvidio je da se mjesto onoga što je htio učiniti, to jest upozoriti svoju ženu na pogrešku u očima svijeta, i nehotice uzrujava zbog onoga što se ticalo njene savjesti, te da napada nekakav zamišljeni bedem.

– Evo što sam nakan reći – nastavi on hladno i smireno – pa te molim da me saslušaš. Kako ti je poznato, ljubomoru ja smatram za uvredljivo i ponizujuće čuvstvo i nikada sebi neću dopustiti da me vodi to čuvstvo; ali postoje određeni zakoni pristojnosti koji se ne smiju nekažnjeno kršiti. Nisam to ja danas opazio, ali, sudeći po dojmu što ga je to ostavilo na društvo, svi su opazili, da se nisi posve onako vladala i držala kako se samo moglo poželjeti.

– Zbilja ništa ne razumijem – reče Ana sliježući ramenima. »Njemu je svejedno, pomisli ona. Ali su u društvu opazili, i to njega uznemiruje«. – Ti nisi zdrav, Alekseju Alksadroviču – doda ona, ustane i htjede izići; ali on krenu naprijed kao da je želi zaustaviti.

Lice mu je bilo ružno i mrko, kakvo Ana nikad nije vidjela. Ona zastane, pa pošto zabaci glavu, ponešto u stranu, stane svojom hitrom rukom vaditi ukosnice.

– E pa molim, ja slušam dalje – progovori ona mirno i podrugljivo. – Dapače slušam sa zanimanjem jer bih željela shvatiti o čemu se radi. Govorila je i čudila se onom prirodno mirnom, sigurnome tonu kojim je govorila i izboru riječi koje je upotrebljavala.

– Ulaziti u sve potankosti tvojih osjećaja ja nemam prava i općenito smatram to za nekorisno pa i štetno – poče Aleksej Aleksandrovič. – Kopajući po svojoj duši često iskopavamo ono što bi ondje sakriveno ležalo. Tvoja osjećanja – pitanje su tvoje savjesti; ali ja sam dužan pred tobom, pred sobom i pred bogom uputiti te u tvoje dužnosti. Život je naš svezan, a nisu ga svezali ljudi nego bog. Raskinuti tu vezu može jedino zločin, a zločin te vrste povlači za sobom tešku kaznu.

– Ništa ne razumijem. Ah, bože moj, kako mi se samo kao za inat spava! – reče ona hitro rukom prebirući kosu i tražeći preostale ukosnice.

– Ana, zaboga ne govori tako – reče on krotko. – Možda se varam, ali vjeruj da ovo što govorim, govorim isto toliko za sebe koliko i za tebe. Muž sam ti i volim te.

Na trenutak njena glava klone, i podrugljiva iskra zgasne u pogledu; ali je riječ »volim« opet uzruja. Pomislila je: »Voli? Zar on može voljeti? Da nije čuo da ljubav postoji, nikad ne bi niti upotrebljavao te riječi. On i ne zna što je to ljubav.«

– Alekseju Aleksandroviču, zaista, ne razumijem – reče ona. – Reci jasno šta ti smatraš...

– Dopusti, daj da dorečem svoje. Ja tebe volim. Ali ja ne govorim o sebi; glavna su tu lica – naš sin i ti sama. Vrlo je lako moguće, ponavljam, da će ti se moje riječi učiniti potpuno uzaludne i neumjesne; možda ih je izazvala moja zabluda. U tom slučaju molim te da mi oprostiš. Ali ako ti sama osjećaš da ima ma i najmanje osnove, onda te molim da promisliš, pa ako ti srce kaže da mi izneseš...

I ne opažajući, Aleksej je Aleksandrovič govorio nešto posve drugo a ne ono što je bio pripravio.

– Nemam šta da kažem. A i... – odjednom će ona s mukom susprežući smiješak – zaista je vrijeme da se spava.

Aleksej Aleksandrovič uzdahne pa se, više ništa ne rekavši, otputi u spavaonicu.

Kad je ona ušla u spavaonicu, on je već ležao. Usne su mu bile čvrsto stisnute, ali je nije gledao. Ana leže u svoju postelju i čekaše svaki čas da on još jednom progovori s njome. I bojala se da on progovori, i htjela je to. Ali on je šutio. Dugo je nepomično čekala i već bila zaboravila na njega. Mislila je o drugome, vidjela ga i osjećala kako joj se srce pri toj misli ispunjavalo uzbuđenjem i grešnom radošću. Najednom začuje jednoliko i mirno pištanje kroz nos. U prvi mah kao da se Aleksej Aleksandrovič uplašio svoga pištanja prestade pištati; ali poslije dva udisaja, pištanje se razlijegne nanovo, mirno i odmjereno.

– Kasno je, kasno, već je kasno – prošapće ona smiješeći se. Dugo je nepomično ležala otvorenih očiju kojih je blijesak, kako joj se činilo, ona sama vidjela u tami.