Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXVI

Naoko odnos Alekseja Aleksandrovima prema ženi bijaše isti kao i prije. Jedina je razlika bila u tome da je bio još zaposleniji negoli prije. Kao i prijašnjih godina, spočetka je proljeća otputovao u kupke u inozemstvo da oporavi svoje zdravlje što mu ga je svake godine narušavao naporan zimski rad te se, po običaju, vratio u srpnju i odmah se s povećanom energijom prihvatio svoga običnog posla. Kao i obično, žena mu se preselila u ljetnikovac, a on ostade u Petrogradu.

Od onoga razgovora poslije večere u kneginje Tverske nikad on s Anom nije govorio o svojim sumnjama i ljubomori, a onaj njegov obični ton ismijavanja nekoga bio je da ne može pogodniji biti za njegov sadašnji odnos prema ženi. Prema ženi je bio nešto hladniji. Kao da je ćutio tek neko sitno nezadovoljstvo zbog onoga prvog noćnog razgovora kojemu se ona oprla. U njegovu odnosu prema njoj bijaše sjenka zlovolje, ali ništa više. »Nisi htjela da se objasniš sa mnom – kao da je govorio obraćajući joj se u mislima – to gore po te. E sad ćeš ti mene moliti, a ja neću htjeti da se objasnimo. To gore po te«, govorio je u mislima poput čovjeka koji bi uzalud pokušavao ugasiti požar, razljutio se na svoje uzaludne napore i rekao: »tako ti i budi! izgorjet ćeš za to!«

On, onaj pametan i profinjen čovjek, kad su bili u pitanju službeni poslovi, nije shvaćao da je takav odnos prema ženi nerazuman. Nije toga shvaćao, jer mu je bilo odveć strašno shvatiti svoj sadanji položaj te je u duši svojoj zatvorio, zakračunao i zapečatio onaj pretinac u kom su mu se nalazila osjećanja prema porodici, tj. prema ženi i sinu. On, brižni otac, postao je potkraj ove zime osobito hladan prema sinu i prema njemu se isto onako posmjehivački vladao kao i prema ženi. »A! mladiću!« tako mu se obraćao.

Aleksej Aleksandrovič mislio je i govorio da nijedne godine nije imao toliko službenoga posla kao ove godine; ali on nije bio svjestan da je ove godine sam izmišljao poslove, da je to bilo jedno od sredstava da se ne otvara onaj pretinac u kome su ležala osjećanja prema ženi i porodici i misli o njima te koje su postajale to strasnije što su duže ondje ležale. Kad bi tkogod imao pravo upitati Alekseja Aleksandroviča šta on misli o vladanju svoje žene, krotki, mirni Aleksej Aleksandrovič ne bi ništa odgovorio, već bi se veoma razljutio na čovjeka koji bi ga o tome što upitao. Baš zbog toga i bijaše u izrazu lica Aleksej a Aleksandroviča nešto gordo i strogo kad su ga raspitivali o zdravlju njegove žene. Aleksej Aleksandrovič ništa nije htio misliti o vladanju i osjećanju svoje žene i odista on o tome nije ništa ni mislio.

Stalni je ljetnikovac Alekseja Aleksandroviča bio u Peterhofu, a obično je ondje provodila ljeto i grofica Lidija Ivanovna, koja je bila u susjedstvu i neprekidno se družila s Anom. Ove se godine grofica Lidija Ivanovna odrekla puta u Peterhof, ni jednom nije došla Ani Arkadjevnoj, a Alekseju je Aleksandroviču natuknula kako je nezgodno to Anino prijateljevanje s Betsi i s Vronskim. Aleksej Aleksandrovič ju je strogo prekinuo izrekavši misao da je njegova žena izvan svake sumnje i otada poče izbjegavati groficu Lidiju Ivanovnu. On nije htio vidjeti i nije vidio da već mnogi u društvu poprijeko gledaju njegovu ženu, nije htio shvatiti i nije shvaćao zašto njegova žena naročito uporno traži da se preseli u Carsko Selo gdje je živjela Betsi, odakle nije bilo daleko do pukovskog taborišta Vronskoga. Nije sebi dopuštao misliti o tome i nije mislio; ali je u dubini svoje duše, nikada to ne kazujući sebi samom i nemajući o tome ne samo nikakvih dokaza nego ni sumnji, on pouzdano znao da je prevareni muž i zbog toga je bio vrlo nesretan.

Koliko je puta u svom osmogodišnjem sretnom životu sa ženom, gledajući tuđe nevjerne žene i prevarene muževe, Aleksej Aleksandrovič sebi govorio: »Kako se može dopustiti da do toga dođe? Kako se ne razvrgne to gadno stanje?« Ali sad kad se nevolja sručila na njegovu glavu, ne samo što nije mislio na to kako da razvrgne to stanje nego uopće nije htio da za nj zna, nije htio da zna upravo stoga što je ono bilo isuviše užasno, isuviše neprirodno.