Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XVII

Džepa nabrekla od novčanica, što mu ih je za tri mjeseca unaprijed dao trgovac, Stjepan Arkadjič iziđe. Posao oko šume bio je gotov, novci u džepu, lov je bio divan, pa je Stjepan Arkadjič bio najbolje volje i naročito poželje da razbije loše raspoloženje što je bilo zahvatilo Levina. Poželje da mu se dan završi večerom isto onako ugodno kako je bio započeo.

Odista, Levin nije bio raspoložen i, unatoč svoj svojoj želji da bude pažljiv i ljubazan sa svojim dragim gostom, nije se mogao savladati. Opojnost koju je izazvala vijest da se Kiti nije udala počela mu polako prodirati u svijest. 

Kiti se nije udala i boluje, boluje od ljubavi prema čovjeku koji ju je obescijenio. Ta uvreda kao da je njega pogađala. Vronski je obescijenio nju, a ona je obescijenila njega, Levina. Prema tome, Vronski je imao pravo prezirati Levina i zato mu je bio neprijatelj. Ali o svemu tome Levin nije mislio. On je mutno osjećao da u tome ima nešto uvredljivo za njega te se sada ljutio, ali ne na ono što ga je smelo, nego se hvatao za svaku sitnicu što mu je izlazila pred oči. Ljutila ga glupa prodaja šume, prijevara kojoj je podlegao Oblonski, a koja je bila izvršena u njegovu domu.

– No, jesi li završio? – reče srećući gore Stjepana Arkadjiča. – Hoćeš li večerati?

– Mogu, ne branim. Kakav samo tek imam na selu, čudo jedno! A što Rjabinina nisi ponudio da založi?

– A, k vragu i on!

– Ama kako se ti to držiš prema njemu! – reče Oblonski. – Ni ruke mu nisi dao. A zašto da mu ne pružiš ruku?

– Zato što ja lakaju ne dajem ruku, a lakaj je stotinu puta bolji.

– Kakav si mi ti natražnjak! A stapanje staleža! – reče Oblonski.

– Kome se drago stapati – nazdravlje mu bilo, ali meni je odvratno.

– Ti si, vidim, potpuni natražnjak.

– Istina, nikad nisam razmišljao tko sam ja. Ja sam Konstantin Levin, ništa više.

– I to Konstantin Levin koji je vrlo zle volje – smiješeći se reče Stjepan Arkadjič.

– Jest, ja jesam zle volje, a znaš li zbog čega? Zbog tvoje, oprosti, glupe prodaje...

Stjepan Arkadjič se dobrodušno namršti poput čovjeka koga ni kriva ni dužna vrijeđaju i ljute.

– Hajde, pustimo to! – reče on. – Kad je još bilo da bi tko štogod prodao a da mu odmah poslije prodaje nisu rekli: »To kudikamo više vrijedi?« A dok čovjek prodaje, nitko mu ne daje... Nije to, vidim ja da ti imaš zub na tog nesretnoga Rjabinina.

– Možda i imam. A znaš li zbog čega? Opet ćeš reći da sam natražnjak ili još kakvu strašnu riječ; ali mene ipak ljuti i vrijeđa kad gledam kako danas, u svakom pogledu, osiromašava plemstvo kojemu i ja pripadam i, unatoč stapanja staleža, vrlo mi je drago da mu pripadam... I da ne osiromašava zbog raskoši – to bi se još moglo podnijeti; proživjeti gospodski – to je plemićki, to samo plemići umiju. Sada seljaci oko nas kupuju zemlje – to mi nije krivo. Vlastelin ništa ne radi, seljak radi te istiskuje neradina čovjeka. Tako mora biti. I meni je vrlo drago zbog seljaka. Ali mene ljuti kad vidim to osiromašenje zbog nekakve, ne znam kako da je nazovem, naivnosti. Tamo je neki Poljak zakupnik u pol cijene kupio divno imanje od vlastelinke koja živi u Nizzi. Ondje za rubalj daju trgovcu u zakup desetinu zemlje koja vrijedi deset rubalja. Ovdje ti bez ikakva razloga pokloni onom lopovu trideset tisuća.

– A šta? Da brojim svako drvo?

– Dakako, da brojiš. Evo, uzmimo, ti nisi brojao, a Rjabinin jeste. Rjabininova će djeca imati sredstava za život i školovanje, a tvoja, sva je prilika, neće!