Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

IV

Ono što se ticalo njega sama, a bilo ga zaokupilo dok je razgovarao s bratom, bješe ovo: prošle godine, kad je jednom došao na kosidbu i razljutio se na nadglednika, Levin je upotrijebio svoje sredstvo za umirenje – uzeo je kosu od seljaka i počeo kositi.

Taj mu se posao toliko svidio da se nekoliko puta laćao košenja; pokosio je cijelu livadu pred kućom i ove godine još rano s proljeća sastavio za se plan – kositi sa seljacima po čitave dane. Od bratova dolaska on je bio u nedoumici: da kosi ili da ne kosi?

Bilo ga je stid ostavljati brata sama po cijele dane, a i bojao se da mu se brat zbog toga ne naruga. Ali kad prođe livadom, kad se spomenu dojmova s kosidbe. bješe već gotovo odlučio da će kositi.

I, poslije razdražljivog razgovora s bratom, on se opet spomenu te svoje namjere. »Potrebno mi je tjelesno kretanje, inače će mi se značaj zacijelo iskvariti«, pomisli i odluči da kosi ma kako to bilo neugodno pred bratom i pukom.

Predveče Konstantin Levin ode u poslovnicu, načini raspored rada i posla u selo da se za sutra pozovu kosci kako bi kosili najveću i najljepšu, Kalinovu livadu.

– I moju kosu, molim, pošaljite k Titu nek je naklepa i ponese sutra, možda ću i ja sam kositi – reče trudeći se da se ne zbuni.

Nadglednik se osmjehnu te reče:

– Molim, molim.

Uveče za čajem reče Levin i bratu:

– Čini se, vrijeme se ustalilo – reče. – Sutra počinjem kositi.

– Ja veoma volim taj posao – reče Sergej Ivanovič.

– Ja ga silno volim. I sam sam kojiput kosio sa seljacima te sutra želim kositi cio dan.

Sergej Ivanovič diže glavu i radoznalo pogleda brata.

– Kako, kako? Jednako kao i seljaci, cio dan?

– Da, to je vrlo ugodno – reče Levin.

– To je divno kao tjelesna vježba, samo teško da ćeš ti to moći izdržati – bez ikakve poruge reče Sergej Ivanovič.

– Pokušao sam. Sprva je teško, onda čovjek već uđe. Mislim da neću zaostajati...

– Ma nemoj! Ali reci kako to seljaci gledaju? Mora da se podruguju što li je to spopalo gospodina.

– Ne, ne mislim tako; međutim to je tako prijatan ali i težak posao da se nema kada misliti.

– Ali kako ćeš s njima ručati? Da ti tamo šalju lafita i pečena purana, bogme nije zgodno.

– To ne, ja ću dok oni budu počivali doći kući. Sutradan Konstantin Levin ustade ranije nego obično, ali ga gospodarski poslovi oko rasporeda zadržaše, pa kad stiže na košnju, kosci već tjerahu drugi otkos.

Još s brijega pukao pred njim u nizini osjenčani, već pokošeni dio livade sa sivkastim otkosima i crnim gomilicama kaftana što su ih kosci skinuli na onome mjestu odakle su uzeli prvi otkos.

Što se više približavao to su mu se jasnije ocrtavali seljaci koji su u otegnutu nizu išli jedan za drugim i različito mahali kosama, jedni u kaftanima, drugi opet samo u košuljama. Nabrojao ih četrdeset i dvojicu.

Kretali su se polagano neravnom nizinom livade gdje je bio stari poloj. Neke od svojih ljudi Levin prepoznade. Bio je tu stari Jermil u vrlo dugoj bijeloj košulji koji je pognut mahao kosom; bio je tu mladi momak Vaska, u Levina je služio kao kočijaš, koji je jednim zamahom obarao čitav otkos. Bio je tu i Tit, Levinov učitelj u košenju, omalen, mršuljast seljačić. Ne sagibajući se, on je išao naprijed, kao da se kosom poigrava odsijecajući svoj široki otkos.