Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

II

Odmah poslije liječnika dođe Doli. Znala je da toga dana treba biti konzilijum, pa unatoč tome što je nedavno ustala od poroda (pri koncu zime rodila je djevojčicu), unatoč tome što je i sama imala mnogo nevolje i briga, ostavivši dojenče i oboljelu djevojčicu, ona se zaputila da dozna za Kitinu sudbinu o kojoj se danas odlučivalo.

– No, šta je? – reče ona ulazeći u gostinjsku sobu i ne skidajući šešira. – Svi ste veseli. Sigurno je sve dobro? Pokušali su joj ispričati šta je rekao liječnik, ali se pokazalo, premda je liječnik govorio ljeporjeko, da nikako nisu mogli ispričati šta je on rekao. Zanimljivo je bilo samo to da je odlučeno da putuju u inozemstvo. 

Doli nehotice uzdahne. Njezin najbolji prijatelj, sestra, odlazila je. A njen život nije bio lak. Odnosi sa Stjepanom Arkadjičem poslije pomirenja ponižavali su je. Spona što ju je Ana napravila pokazala se krhkom, te je porodična sloga opet napukla na onom istom mjestu. Ničega određenoga nije bilo, ali Stjepana Arkadjiča gotovo nikad nije bilo kod kuće, novaca isto tako gotovo nikad nije bilo, a slutnje o nevjeri postojano su mučile Doli, i ona ih je sad odgonila od sebe bojeći se proživljenih muka ljubomore.

Prva provala ljubomore, jedanput proživljena, više se nije mogla povratiti, pa čak ni otkriće nevjere ne bi više moglo na nju onako djelovati kao prvi put. Takva bi je otkrića sada samo lišila njenih porodičnih navika, te je dopuštala da je vara prezirući zbog te slabosti njega, a ponajviše sebe. Povrh toga neprestano su je mučile brige oko velike porodice: te bi zapelo hranjenje dojenčeta, te bi odlazila dadilja, te bi, kao sada, oboljelo koje od djece.

– Pa, kako tvoji? – upita mati.

– Ah, maman, imate vi dosta svoje nevolje. Lili je oboljela, pa se bojim da je šarlah. Sad sam, eto, izišla da saznam što je, jer ću se i onako zatvoriti u kući ako je, ne daj bože, šarlah.  I stari je knez poslije liječnikova odlaska izišao iz svog kabineta pa se, pošto je podmetnuo svoj obraz Doli i prozborio s njome, obratio ženi:

– Kako ste odlučili, putujete? Eh, a šta ćete sa mnom napraviti?

– Mislim da ti ostaneš, Aleksandre, – reče žena.

– Kako vam drago.

– Maman, a zašto da papa ne pođe s nama? – reče Kiti. – I njemu će biti ugodnije, i nama.

Stari knez ustane i rukom pogladi Kitinu kosu. Ona podigne glavu i gledaše ga usiljeno se smijući. Uvijek joj se činilo da je on u porodici najbolje shvaća, iako je malo govorio s njome. Kao najmlađa, bila je očeva mezimica te joj se činilo da ga je njegova ljubav prema njoj učinila pronicavim. Kad se njen pogled sreo sada s njegovim modrim, dobrim očima koje su je uporno motrile, činilo joj se da je on skroz naskroz vidi i shvaća sve ono nevaljalo što se u njoj događa. Crveneći se, ona mu se primakne očekujući poljubac, ali je on samo potapša po kosi i rekne:

– Ti glupi »šinjoni«! Rođene se kćeri ne možeš dotaći, nego miluješ kose krepanih baba. E pa, Dolinjka – obrati se on starijoj kćerci – šta raducka tvoj delija?

– Ništa, papa – odgovori Doli shvaćajući da se radi o mužu.

– Vječno izbiva, ja ga gotovo i ne vidim – nije mogla a da ne doda porugljivo se osmjehujući. – Šta kažeš, još nije otišao na selo da proda šumu?

– Nije, vječno se sprema.

– Ma nemoj! – izusti knez. – Onda i ja da se spremim? Molim, molim – obrati se on ženi sjedajući. – A ti, znadeš li šta, Kaća – doda on najmlađoj kćerci – ti se jednom, jednoga lijepog dana, probudi i reci sebi: pa ja sam posve zdrava i vesela, i hajde da idem s papom opet rano ujutro šetati po smrzavici. A? Reklo bi se da je ono što je otac rekao bilo vrlo jednostavno, ali Kiti se na te riječi zbuni i uznemiri poput zatečena krivca.

»Jest, on sve zna, sve razumije i ovim riječima mi veli, iako je sramota, da tu sramotu treba preživjeti«. Nije se mogla pribrati da odgovori štogod suvislo. Bila je započela i najednom se rasplakala te izjurila iz sobe.

– Evo ti tvojih šala! – okomi se kneginja na muža. – Ti uvijek... – poče ona svoje karanje.

Knez je dosta dugo slušao kneginjine prijekore i šutio, ali mu se lice sve više i više mrštilo.

– Ona je tako jadna, siroče jedno, tako jadna, a ti ne osjećaš da nju boli svaki spomen o onome što je tomu uzrok. Ah! tako se prevariti u ljudima! – reče 48 Uvojci od tuđe kose, kojima žene dopunjuju frizuru. kneginja i po promjeni njena tona Doli i knez shvatiše da je govorila o Vronskome. – Ne razumijem kako nema zakona protiv takvih gadnih, neotesanih ljudi.

– Ah, najradije ne bih to slušao! – tmurno progovori knez ustajući s naslonjača i kao želeći otići, ali se ustavi kod vrata.

– Ima zakona, majčice, i kad si me već izazvala, onda ću ti i reći tko je svemu tome kriv: ti i opet ti, jedino ti. Zakona protiv takvih junačina uvijek je bilo i bit će! Jest, molim, da nije bilo onoga čega nije moralo biti, ja sam starac, ali ja bih njemu bacio rukavicu49, kicošu jednome. Jest, a sada, de liječite, zivkajte sebi one šarlatane.

Činilo se da knez ima još mnogo toga reći, ali čim je kneginja začula njegov ton, kao što je uvijek bivalo u ozbiljnim pitanjima, odmah se primirila i pokajala. – Alexandre, Alexandre, – šaptala je primičući se te se rasplaka.

Čim je zaplakala, i knez je utihnuo. Prišao joj je.

– De, dosta, dosta! I tebi je teško, znam. Šta da se radi? Nema veće nesreće. Bog je milostiv... hvala ti... – govorio je, više ni sam ne znajući šta govori i odgovarajući na vlažni kneginjin poljubac što ga je osjetio na svojoj ruci. I iziđe iz sobe.

Tek što je Kiti u suzama izišla iz sobe, Doli je po svojoj materinskoj, porodičnoj navici odmah razabrala da će tu biti posla za žene te se spremila da ga izvrši. Skinula je šešir i, pošto je ozbiljno zasukala rukave, spremi se na posao. Dok je mati napadala oca, pokušavala je zadržati mater, koliko joj je dopuštalo kćerinje poštovanje. Dok je knez grmio, ona je šutjela; ćutjela je stid zbog matere i nježnost prema ocu zbog njegove dobrote što mu se odmah povratila; ali kad je otac otišao, pribrala se da učini najvažnije što je bilo potrebno – da ode Kiti te da je umiri.

– Davno sam vam htjela reći, maman: znate li vi da je Levin htio zaprositi Kiti kad je bio ovdje posljednji put? Govorio je Stivi.

– Ma šta ne kažeš? Ja ne shvaćam...

– Pa, možda ga je Kiti odbila?... Nije vam govorila?

– Ne, ništa nije govorila ni o ovome ni o onom drugom; suviše je ponosna. Ali ja znam da je sve zbog toga...

– Da, zamislite samo, ako je ona odbila Levina – a ne bi ga bila odbila da nije bilo onoga, znam ja... I onda kako ju je onaj užasno prevario.

Kneginji je bilo čak strašno misliti koliko je kriva kćeri pa se razljutila.

– Ah, više ništa ne shvaćam! Danas svatko hoće da po svojoj glavi živi, materi ništa ne govore, a onda eto ti...

– Maman, odoh ja k njoj.

– Pođi. Zar ti ja branim? – reče mati.