Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXVIII

Levinu je te večeri bilo nepodnosivo dosadno s damama: kao nikad dotad njega je uznemirivala misao o tome da ovo nezadovoljstvo gospodarenjem što ga je on sada osjećao nije isključivo njegovo stanje, nego da su takve opće prilike u Rusiji, da uređenje otprilike onakva odnosa prema radnicima gdje bi oni radili kao u onoga seljaka na pola puta, nije sanja nego zadatak koji je prijeko potrebno riješiti. A njemu se činilo da se taj zadatak može riješiti i da čovjek mora pokušati da to učini.

Pošto se oprostio s damama i obećao da će ostati još sutra cio dan pa da zajedno odjašu promatrati neku zanimljivu provaliju u državnoj šumi, prije spavanja Levin ode u domaćinov kabinet da uzme knjige o radničkom pitanju što mu ih je Svijažski predložio. Kabinet je Svijažskoga bila jedna golema soba, u kojoj su bili ormari s knjigama i dva stola – jedan teški pisaći koji je stajao nasred sobe i drugi okrugli na kom su, u obliku zvijezde, oko svjetiljke bili složeni posljednji brojevi novina i časopisa na različitim jezicima. Kraj pisaćeg stola bijaše polica na kojoj su zlatnim natpisima bili označeni pretinci s različitim predmetima.

Svijažski dohvati knjige te sjedne u naslonjač za ljuljanje.

– Šta to motrite? – reče Levinu koji je bio zastao pored okrugloga stola pregledajući časopise.

– Ah da, tu ima vrlo zanimljiv članak – reče Svijažski za šasopis što ga je Levin držao u rukama. – Pokazalo se – nastavi on veselo živnuvši – da glavni krivac za diobu Poljske uopće nije bio Friedrich. Pokazalo se...

I on njemu urođenom jasnoćom ukratko ispripovjedi ta nova, vrlo važna i zanimljiva otkrića. Unatoč tome što je Levina sada iznad svega okupljala misao o gospodarstvu, slušajući domaćina, on se pitao: »Šta se to u njemu krije? I zašto, zašto njega zanima dioba Poljske?«

Kad je Svijažski dovršio, Levin nehotice upita: »No pa što onda?« Ali ne bi ništa. Bilo je zanimljivo samo ono što se »pokazalo«. Ali Svijažski nije objasnio niti je našao za potrebno da objašnjava zašto je to njemu bilo zanimljivo.

– Nego ovaj, mene je jako zainteresirao onaj ljutiti vlastelin – uzdahnuvši reče Levin. – Pametan je i mnogo je toga istinitoga govorio.

– Ah, manite ga! Okorjeli potajni pobornik kreposnoga prava kao i svi oni! – reče Svijažski.

– Kojima ste vi vođa...

– Jest, samo što ih ja vodim u drugu stranu – smijući se reče Svijažski.

– Znate šta mene jako zanima – reče Levin. – On ima pravo da naša stvar, to jest racionalno gospodarstvo, ne uspijeva, da uspijeva samo lihvarsko gospodarstvo kao u onoga šutljivka, ili najprostije gospodarstvo. Tko je tome kriv?

– Naravno, mi sami. A onda, nije istina da ono uspijeva. U Vasiljčikova uspijeva.

– Tvornica...

– Ali ja ipak ne znam šta vas začuđava. Puk je na tako niskom stupnju i materijalnoga i moralnoga razvoja da se, dakako, mora protiviti svemu što mu je tuđe. Racionalno gospodarstvo u Evropi uspijeva stoga što je puk obrazovan; prema tome, u nas treba obrazovati puk – i to je sve.

– Ali kako da obrazujemo puk?

– Da obrazujemo puk potrebno je troje: škole, škole i opet škole.

– Ali sami ste rekli da je puk na niskom stupnju materijalnoga razvoja. Šta će tu pomoći škole?

– Znate, vi me podsjećate na anegdotu o svjetovanju bolesnika: »Da pokušate uzeti štogod da vas pročisti.« – »Davali su: još gore.« – »Pokušajte pijavicama.« – »Kušali su: opet zlo.« – »Eh, onda vam još samo ostaje da se molite bogu.« – Kušali su: i opet zlo.« Tako isto ja i vi: Ja velim politička ekonomija, vi velite – zlo i naopako. Ja velim socijalizam – opet zlo. Obrazovanje – i opet zlo.