Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

IX

Kad je od lakaja Sergeja Ivanoviča dobio bratovu adresu, Levin se odmah spremi da pođe k njemu, ali promislivši, odluči da odgodi svoj polazak do večeri. Da bi imao duševni mir, valjalo je ponajprije riješiti ono poradi čega je došao u Moskvu. Od brata Levin se odveze u ured Oblonskoga, pa kada se raspitao o Ščerbackijevima, poveze se onamo gdje mu rekoše da može naći Kiti.

U četiri sata, osjećajući kako mu srce bije, Levin siđe s unajmljene kočije kod zoološkog vrta i pođe stazom prema sanjkalištu i klizalištu, znajući zacijelo da će nju tamo naći jer je kod ulaza vidio kočiju Sčerbackijevih.

Bijaše vedar studen dan. Kod ulaza su u nizovima stajale kočije, saonice, jednoprezi, žandari. Kićen svijet; blistajući na jarkome suncu šeširima, vrvio je oko ulaza i po raščišćenim stazama, između ruskih kućeraka s rezbarenim gredama; stare krošnjate breze u vrtu, s prevješenim granama od snijega, činilo se, bijahu odjevene u novo svečano ruho.

Išao je stazom prema klizalištu i govorio sebi: »Ne treba se uzbuđivati, treba se primiriti. Šta? Šta to veliš? Šuti, glupo je«, obraćao se on svome srcu. I što je više nastojao da se smiri to mu je sve više ponestajalo daha. Susrete ga neki znanac i doviknu mu, ali ga Levin čak i ne prepoznade. Dođe do sanjkališta gdje su zveketali lanci sanjki u spustu i na usponu, tutnjale sanjke klizeći i odjekivali veseli glasovi. Prođe još nekoliko koraka, a pred njim puče klizalište, i on smjesta usred svih klizača prepoznade nju.

Da je ona tu, saznao je po radosti i strahu što su obuzeli njegovo srce. Stajala je razgovarajući s nekom damom na drugom kraju klizališta. Činilo se ništa osobito nije bilo ni u njenoj odjeći, ni u njenu držanju; ali Levinu je isto toliko bilo lako prepoznati nju u onoj gomili, koliko i ružu u koprivi. Sve je bilo obasjano njome. Ona je bila smiješak koji je ozarivao sve uokrug.

»Zar ja mogu sići onamo na led i prići joj?« pomisli on. Mjesto gdje je ona stajala činilo mu se nedostupnom svetinjom, te jednoga trenutka umalo da se nije okrenuo i otišao: tako mu je bilo strašno. Morao se susprezati i porazmisliti da se oko nje kreću svakojaki ljudi, pa da je i on mogao doći onamo na klizanje. Sišao je, izbjegavajući da je dulje gleda, kao u sunce, ali ju je, kao sunce, vidio i ne gledajući.

Na ledu se toga dana i u to vrijeme okupljahu ljudi jednoga kruga, sve znanci. Bilo je tu i majstora u klizanju, koji su pokazivali svoje umijeće, i onih koji su se bojažljivim nevještim kretnjama učili s pomoću stolaca, i dječaka, i starijih ljudi koji su se klizali iz higijenskih razloga; svi su se Levinu činili odabranim sretnicima jer su bili tamo, u njenoj blizini. Činilo se, svi su je klizači posve ravnodušno prestizali, sustizali, čak i govorili s njom i posve se nezavisno od nje veselili, koristeći izvrstan led i lijepo vrijeme.

Nikolaj Ščerbacki, Kitin bratić, u kratku kaputiću i uskim hlačama, sjedaše s klizaljkama na nogama na klupi, pa kad spazi Levina, zaviče:

– A, najbolji ruski klizač! Jeste li odavno? Izvrstan led, navlačite klizaljke.

– Ali ja nemam klizaljki – odgovori Levin čudeći se tolikoj smjelosti i slobodi u njenoj nazočnosti i ni na trenutak ne gubeći nju iz vida, premda je nije ni gledao. Osjećao je da mu se sunce približavalo. Ona je bila u uglu i, ukočeno držeći tanke nožice u visokim cipelama, očito plašeći se, klizala se prema njemu. Nekakav ju je dječak u ruskoj odjeći prestizao očajno mašući rukama i sagibajući se do zemlje. Nije se klizala posve sigurno; izvadivši ruke iz malog mufa što joj je visio o uzici, držala ih je ispružene gledajući Levina, budući da ga je prepoznala, smiješeći se njemu i svome strahu. Kad je napravila okret, otisne se gipkom nožicom i dokliže se pravo do Ščerbackoga; i, uhvativši se za njega rukom, smiješeći se kimne Levinu. Bila je još ljepša negoli ju je zamišljao.

Kad je mislio o njoj, mogao ju je svu sebi živo predočiti, posebice dražest one sitne plavokose glavice s izrazom dječje jasnoće i dobrote, tako slobodno smještene na visokim djevojačkim ramenima. Djetinjatost izraza njena lica u skladu s tananom ljepotom stasa sačinjavale su njenu posebnu divotu koju je on i te kako shvaćao; ali ono što je neočekivano vazda iznenađivalo na njoj, bijaše izraz njenih očiju, blagih, mirnih i iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u čarobni svijet gdje se osjećao razdraganim i raznježenim, kakvim sebe pamti samo u rijetkim danima svoga ranog djetinjstva.