Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XIII

Osim ljudi najbližih Alekseju Aleksandroviču nitko nije znao da ovaj, naoko vrlo hladan i razborit čovjek, ima slabost koja je u opreci s općim skladom njegova značaja. Aleksandar Aleksandrovič nije mogao ravnodušno slušati i gledati dječje ili ženske suze. Kad bi vidio suze, on bi se smućivao te bi potpuno gubio sposobnost rasuđivanja. Šef i tajnik njegova ureda znali su to te su upozoravali moliteljice da nipošto ne plaču ako ne žele da sve pokvare.

»Razljutit će se i neće vas više slušati«, govorili su. I odista, duševna pometnja koju bi u takvim prilikama stvarale suze, izražavala se u nagloj srdžbi.

»Ne mogu, ništa vam ne mogu učiniti. Izvolite izići napolje!« – vikao je obično u takvim prilikama.

Kad mu je vrativši se s utrka Ana otkrila svoj odnos prema Vronskome i pokrivši lice rukama odmah potom zaplakala, unatoč mržnji što se u njemu digla protiv nje, Aleksej Aleksandrovič istoga časa osjeti navalu one duševne pometnje koju su uvijek u njemu izazivale suze. Znajući to i znajući da ne bi bilo zgodno da u položaju u kojem se našao izrazi trenutne osjećaje, nastojao je da ne dadne od sebe ni najmanjeg znaka života i zato se nije ni pomaknuo niti ju je pogledao. Odatle je i potekao onaj čudan izraz mrtvila na njegovu licu koji je toliko bio zaprepastio Anu.

Kad su stigli kući, pomogao joj je da siđe iz kočije te se, svladavši se, naviknutom učtivošću oprosti od nje i kaza nekoliko riječi koje ga ni na što nisu obvezivale; rekao je da će joj priopćiti svoju odluku.

Ženine riječi, koje su potvrdile njegove najgore sumnje, uzrokovaše strašan bol u srcu Alekseja Aleksandroviča. Taj je bol jošte bio pojačan onim čudnim osjećajem fizičkoga sažaljenja prema njoj što su ga u njemu izazvale njene suze.

Međutim kad osta sam u kočiji, na svoje veliko čudo i radost Aleksej Aleksandrovič osjeti da se posve oslobodio toga sažaljenja, a i sumnji i muka ljubomore što su ga u posljednje vrijeme trle.

Osjećao se poput čovjeka koji je izvadio zub što ga je dugo bolio. Nakon strašne boli i oćuta da se nešto golemo, veće od same glave, izvlači iz čeljusti, ne vjerujući još svojoj sreći bolesnik osjeća da više ne postoji ono što mu je tako dugo zagorčavalo život, vezivalo svu pažnju te da opet može živjeti, misliti i zanimati se i čime drugim a ne samo svojim zubom. Isto je to osjetio i Aleksej Aleksandrovič. Bol je bila neobična i strašna, ali sad je prošla; osjećao je da može opet živjeti i misliti i na što drugo, a ne samo na ženu.

»Bez časti, bez srca, bez vjere, pokvarena žena! Uvijek sam to znao i uvijek vidio iako sam, žaleći je, nastojao da sebe obmanjujem« – reče onu sebi. 

I njemu se doista učinilo da je to uvijek vidio; prisjetio se pojedinosti njihova pređašnjega života koje mu se prije ni po čemu nisu činile ružne – a sada su te pojedinosti jasno pokazivale da je ona uvijek bila pokvarena.

»Pogriješio sam kad sam svezao svoj život s njome; ali u pogrešci mojoj nema ničega ružnog te zato ja ne mogu biti nesretan. Kriv nisam ja – reče u sebi – već ona. Ali ona se mene ne tiče. Ona za mene ne postoji...«

Sve što će snaći nju i sina, prema kojemu su se isto kao i prema njoj promijenila njegova osjećanja, njega je prestalo zanimati. Jedino što ga je sada zanimalo bilo je pitanje kako da se na najbolji, najpriličniji, po njega najzgodniji način, otrese onoga blata kojim ga je ona pri svom padu uprskala te da nastavi putem djelotvorna, časna i korisna života.

»Ne mogu ja biti nesretan zbog toga što je jedna prezira vrijedna žena zgriješila; ja samo moram naći najbolji izlaz iz toga teškoga položaja u koji će me ona dovesti. I ja ću ga naći – govorio je u sebi mršteći se sve više i više. – Nisam ja ni prvi ni posljednji.« Pa da se i ne govori o primjerima iz povijesti počinjući od Menelajeve Lijepe Helene, čiji je primjer svima osvježen u pameti, velik broj slučajeva suvremene nevjere žena prema muževima iz višega društva nikne u mašti Alekseja Aleksandroviča.