Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXXI

Bijaše ružan dan, kiša je padala cijelo jutro, te su bolesnici s kišobranima grnuli na galerije. Kiti je šetala s majkom i s moskovskim pukovnikom koji se veselo kočio u svom evropskom kaputiću što ga je gotova kupio u Frankfurtu. Šetali su jednom stranom galerija nastojeći izbjegavati Levina jer je on šetao drugom stranom. U svojoj tamnoj haljini, u crnu šeširu spuštena oboda šetala je Varenjka s nekom slijepom Francuskinjom cijelom dužinom galerija i svaki put kad se srela s Kiti one bi jedna drugoj dobacile po prijateljski pogled.

– Mama, mogu li progovoriti s njome? – reče Kiti dok je išla za svojom nepoznatom prijateljicom i kad je primijetila da ona ide prema vrelu te da se kraj njega mogu sastati.

– Pa kad već toliko želiš, ja ću se prvo raspitati o njoj i sama ću joj prići – odgovori mati. – Što si na njoj našla naročito? Mora da je ona družbenica. Ako hoćeš, upoznat ću se s madam Štal. Ja sam poznavala njenu belle-soeur – doda kneginja ponosno dižući glavu.

Kiti je znala da je kneginja uvrijeđena što je gđa Štal nekako kao izbjegavala da se s njome upozna. Kiti nije navaljivala.

– Baš je draga! – reče ona gledajući Varenjku u času kad je pružala čašu Francuskinji. – Pogledajte kako je sve jednostavno, milo.

– Baš su mi smiješni ti tvoji engouements82 – reče kneginja – ne, radije idemo natrag – doda opazivši kako im u susret dolazi Levin sa svojom damom i njemačkim doktorom s kojim je nešto glasno i ljutito govorio.

Okrenuše se da pođu natrag, kad najednom začuše ne više glasni govor, nego viku. Ustavivši se, Levin je vikao, a i liječnik se žestio. Gomila se okupljala oko njih. Kneginja i Kiti žurno se udaljiše, a pukovnik se pridruži gomili da dozna šta je posrijedi.

Za koji trenutak pukovnik ih stigne.

– Šta ono tamo bješe? – upita kneginja.

– Ruglo i sramota! – odgovori pukovnik. – Jednoga se čovjek mora bojati – a to je da se ne sastane s Rusima u inozemstvu. Onaj se visoki gospodin posvadio s liječnikom, osuo ga uvredama što ga tobože pogrešno liječi te zamahnuo štapom. Bruka živa!

– Ah šta je to neugodno! – reče kneginja. – Ali, kako li se završi?

– Na sreću, tu se umiješala ona... ona u šeširu poput gljive. Ruskinja je, reklo bi se – reče pukovnik.

– M-elle Varenjka? – radosno upita Kiti.

– Jest, jest. Ona se prva snašla, uzela je onoga gospodina ispod ruke i odvela ga.

– Eto, mama, – reče Kiti majci – vi se čudite što se ja oduševljavam njome.

Sutradan, motreći svoju nepoznatu prijateljicu, Kiti je opazila da se M-elle Varenjka prema Levinu i prema njegovoj ženi već vladala onako kako se vladala i prema drugim svojim proteges. Prilazila im je, razgovarala, služila kao prevodilac toj ženi budući da ona nije umjela govoriti nijednim stranim jezikom.

Kiti još više stade moljakati mater da joj dopusti upoznati se s Varenjkom. I, ma koliko da je kneginji bilo nelagodno da nekako prva pristupi u želji da se upozna s gđom. Štal koja je sebi dopuštala da se tko zna čime ponosi, ona se raspitala o Varenjki, pa kad doznade o njoj pojedinosti iz kojih se moglo zaključiti da ništa lošeg nema u tom poznanstvu, premda ni dobra nije baš mnogo bilo, sama prva priđe Varenjki te se upozna s njome.

Pošto je odabrala trenutak kad joj je kći bila otišla do vrela, a Varenjka se zaustavila pred pekarom, kneginja joj priđe.

– Dopustite mi da se s vama upoznam – ona će svojim dostojanstvenim smiješkom. – Moja je kći zaljubljena u vas – reče. – Vi mene možda ne poznajete. Ja sam...

– To je više nego uzajamno, kneginjo, – žurno odgovori Varenjka.

– Kakvo ste samo dobro djelo učinili jučer našem jadnom sunarodnjaku! – reče kneginja.

Varenjka pocrvenje.

– Ne sjećam se, ništa ja, reklo bi se, nisam učinila – ona će.

– Kako da niste, spasli ste onoga Levina od neugodnosti.

– Jest, pa compagne me pozvala i ja sam se potrudila da ga umirim, on je jako bolestan te je bio nezadovoljan liječnikom. A ja sam svikla smirivati takve bolesnike.

– Nego, čula sam da vi živite u Mentonu s tetkom, čini se, gđom. Štal. Poznavala sam njezinu belle seour.

– Ne, nije ona moja tetka. Ja nju zovem maman, ali joj nisam u rodu; ona me odgojila – ponovo pocrvenjevši odgovori Varenjka.

To je bilo tako jednostavno rečeno, tako je bio iskren i otvoren izraz njezina lica da je kneginja shvatila zašto je njena Kiti zavoljela tu Varenjku.

– No, a što je s tim Levinom? – upita kneginja.

– Odlazi – odgovori Varenjka.

U to je, sjajeći od radosti što joj se mati upoznala s njenom nepoznatom prijateljicom, Kiti dolazila od vrela.

– E pa eto, Kiti, tvoja se silna želja da se upoznaš s M-elle...

– Varenjkom – smiješeći se pomogne Varenjka – svi me tako zovu.

Kiti pocrvenje od radosti te dugo šutke svojoj novoj prijateljici stiskaše ruku koja nije odgovarala na njen stisak, nego joj je nepomično ležala u ruci. Ruka nije odgovarala na stisak, ali lice M-elle Varenjke zasja tihim, radosnim, premda pomalo i turobnim smiješkom što je otkrivao duge, ali divne zube.

– Sama sam to odavna željela – reče.

– Ali vi ste toliko zaposleni...

– Ah, naprotiv, ničim ja nisam zaposlena – odgovori Varenjka, međutim istog trena morade ostaviti svoje nove znanice, jer su dvije male ruske djevojčice, kćeri nekog bolesnika, trčale prema njoj.

– Varenjka, mama zove! – vikale su. I Varenjka pođe za njima.