Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

VII

Onda kad je Stjepan Arkadjič doputovao u Petrograd da ispuni najprirodniju, svima činovnicima znanu, a nečinovnicima neshvatljivu najpreču dužnost, bez koje se ne može činovnikovati – da u ministarstvu podsjeti na sebe – i dok je vršeći tu dužnost pokupio gotovo sve novce iz kuće te vedro i ugodno provodio vrijeme po utrkama i po ljetnikovcima, Doli se s djecom preselila na selo da bi koliko tolika smanjila izdatke. Preselila se u selo Jergušovo koje je stekla mirazom, ono isto selo gdje je proljetos prodana šuma i koje bješe na pedesetak vrsta od Levinova sela Pokrovskoga.

U Jergušovu je veliki stari dom bio već odavno srušen, a knez je još bio dovršio i povećao jedno krilo. Prije dvadesetak godina, dok je Doli bila još dijete, krilo je bilo prostrano i udobno, premda je, poput svih krila, bilo bokom okrenuto prema izlaznom drvoredu i prema jugu. Ali je sada to krilo bilo staro i trošno. Još dok je Stjepan Arkadjič proljetos odlazio prodavati šumu, Doli ga je molila da pregleda kuću te da naredi nek se popravi što treba.

Stjepan Arkadjič je, poput svih grešnih muževa zabrinut za ženinu udobnost, sam pregledao kuću te izdao naloge o svemu što je po njegovu sudu bilo potrebno. Po njegovu mišljenju sav je namještaj trebalo presvući kretonom, objesiti zastore, očistiti vrt, sagraditi mostić na ribnjaku i posaditi cvijeće; ali je zaboravio mnogo drugih prijeko potrebnih stvari bez kojih se kasnije Darja Aleksandrovna namučila.

Ma koliko se Stjepan Arkadjič trsio da bude brižan otac i muž, nikako nije mogao shvatiti da on ima ženu i djecu. Imao je momačke navike pa se samo po njima ravnao. Pošto se vratio u Moskvu, ponosno je rekao ženi da je sve spremno, da će kuća biti kao kutijica i da joj on svakako svjetuje da otputuje. Stjepanu je Arkadjiču ženin odlazak na selo bio vrlo ugodan u svakom pogledu: i za djecu je zdravije i troškova manje, a njemu slobodnije.

Darja Aleksandrovna držala je pak ljetni odlazak na selo prijeko potrebnim za djecu, osobito za djevojčicu koja se nije mogla oporaviti poslije šarlaha, i napokon za to da se izbavi od sitnih poniženja, sitnih dugova drvaru, ribaru, cipelaru koji su joj bili dojadili. Povrh toga odlazak joj je bio ugodan još i zato što je sanjarila da će k sebi na selo domamiti sestru Kiti koja se sredinom ljeta imala vratiti iz inozemstva, a bilo joj je propisano kupanje. Kiti je pisala iz toplica da joj ništa nije milije nego da provede ljeto s Doli u Jergušovu punom djetinjih uspomena za njih obje.

U početku je boravak na selu bio Doli veoma težak. Ona je živjela na selu u djetinjstvu, pa je u nje ostao dojam da je selo spas od svih gradskih neugodnosti, da život ondje iako nije lijep (s time se Doli lako mirila) ipak je jeftin i udoban: svega ima, sve je jeftino, sve se može nabaviti, a i djeci je lijepo. Ali sada, pošto je kao domaćica došla na selo, uvidjela je da je sve to posve drukčije nego je ona bila mislila.

Sutradan po njihovu dolasku udari kiša kao iz kabla te je noću procurilo u hodniku i u dječjoj sobi tako da su krevetiće prenijeli u gostinjsku sobu. Kuharice za poslugu nije bilo; od devet krava, prema kravaričinim riječima, jedne su bile steone, druge s prvim teletom, treće stare, četvrte su imale tvrda vimena; mlijeka čak ni za djecu nije bilo dovoljno. Jaja nije bilo. Kokoš se nije mogla dobiti, pekli su i kuhali stare, ljubičaste, žilave pijetlove. Nisu se mogle najmiti žene da operu podove – sve su okopavale krumpir. Nisu se mogli izvesti, jer se jedan konj jogunio i otimao u zaprezi. Nisu se imali gdje kupati – sva je obala bila izgažena od stoke i otvorena prema cesti; čak se ni na šetnju nije moglo izlaziti, jer je stoka ulazila u vrt preko polomljenog plota, a bio je tu i jedan strašan bik koji je rikao i prema tome zacijelo se i bo. Ormara za haljine nije bilo. Oni koji su postojali nisu se zatvarali, a otvarali su se sami kad bi tkogod prošao mimo njih. Limenog posuđa ni vrčeva nije bilo; kotla za rublje pa čak ni daske za glačanje u djevojačkoj sobi nije bilo.

Darja Aleksandrovna je u prvo vrijeme, mjesto da se malo odmori, zapala u ove, s njena gledišta strašne tegobe, te je bila sva očajna: radila je svojski, ćutjela da nema iz toga izlaza i svaki čas suzdržavala suze što su joj navirale na oči. Upravitelj, bivši konjički narednik, kojega je Stjepan Arkadjič zavolio i od vratara napravio upraviteljem zbog njegove lijepe i pristojne vanjštine, nimalo se nije brinuo za nevolje Darje Aleksandrovne, samo je s poštovanjem govorio: »Ništa se tu ne može, to je tako loš svijet« i ni u čemu joj nije pomagao. Činilo se da iz toga nema izlaza.

Međutim u domu Oblonskih, kao i u svakom obiteljskom domu, bijaše jedna povučena ali vrlo važna i korisna osoba – Matrjona Filimonovna. Ona je umirivala gospođu, uvjeravala je da će se sve urediti (bila je to njena riječ, a od nje ju je preuzeo Matvej) te je sama, ne žureći i ne uzbuđujući se, poslovala.

Ona se odmah sprijateljila s nadglednikovicom i već je prvog dana s njome i s nadglednikom pila čaj pod bagremovima i pretresala sve poslove. Uskoro bi pod bagremovima osnovan klub Matrjone Filimonovne te su se tu, s pomoću toga kluba u kojem su bili nadglednikovica, starosta i pisar, malo pomalo počele otklanjati životne nedaće i u nedjelju dana se sve doista dovelo u red. Krov popraviše, kuharicu nađoše – starostinu kumu, kokoši kupiše, krave počeše davati mlijeko, vrt ogradiše letvama, roljaču napravi tesar, ormarima udariše kvačice te se oni nisu više otvarali sami od sebe, i daska za glačanje presvučena vojničkim suknom ležala je između ručice naslonjača i komode, te u djevojačkoj sobi zamirisa na vruće glačalo.

– Eto vidite! A toliko ste očajavali – reče Matrjona Filimonovna pokazujući dasku.

Zagradiše asurama čak i mjesto za kupanje. Lili se počela kupati, a Darji Aleksandrovnoj se barem djelimice ispuniše očekivanja, ako ne mirna, a ono udobna seoskog života. Darja Aleksandrovna nije imala mira uza šestoro djece. Jedno bi se razboljelo, drugo se moglo razboljeti, trećemu je nešto nedostajalo, četvrto je pokazivalo znakove loša značaja itd., itd. Rijetko, rijetko kada zavladalo bi kratko mirno razdoblje.

Ali te brige i nemiri bijahu Darji Aleksandrovnoj jedina sreća. Da nije bilo toga, ona bi ostajala sama sa svojim mislima o mužu koji je nije volio. Ali osim toga, ma kako da je kao majka strahovala da se ne razbole, ma kako teške bile bolesti same i njen jad kad je vidjela znakove loših sklonosti u djece – sama su joj djeca već sada sitnim radostima naplaćivala njene jade. Te radosti bjehu tako sitne da su bile neprimjetne poput zlata u pijesku, te je ona u teškim trenucima vidjela samo jade, samo pijesak; ali bilo je i lijepih trenutaka, kad je ona vidjela jedino radosti, jedino zlato.

Sada, u seoskoj osami, ona je sve češće i češće postajala svjesna tih radosti. Gledajući ih, ona se često svakojako prisiljavala da uvjeri sebe kako je u zabludi, da je ona kao mati pristrana prema svojoj djeci; svejedno nije mogla a da ne uvjerava samu sebe kako su njena djeca, sve šestoro, divna, svako na svoj način, i to takva kakva se rijetko viđaju – i bila je sretna zbog njih i njima se ponosila.