Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XVIII

Nakon svoga razgovora s Aleksejem Aleksandrovičem iziđe Vronski na trijem doma Karenjinovih te zastane, s mukom se prisjećajući gdje je on to i kamo bi trebalo da ode ili da se odveze. Osjećao se postiđen, ponižen, kriv i lišen mogućnosti da spere svoje poniženje. Osjećao se izbačenim iz one kolotečine kojom je tako ponosno i lako dosad išao. Sve njegove životne navike i pravila što su se činili tako čvrsti ujedanput se pokazaše lažni i neprimjenljivi.

Prevareni muž koji se dosad pričinjao kao jadan stvor, kao slučajna i pomalo komična smetnja njegovoj sreći, odjednom dobiva od nje same poziv, biva uznesen na onaj uzvišeni položaj koja ulijeva ropsku pokornost, i taj se muž nije na toj visini pokazao zao, lažan, smiješan, nego dobar, jednostavan i veličanstven.

Toga Vronski nije mogao da ne osjeti. Uloge se odjednom izmijeniše. Vronski osjećaše njegovu uzvišenost i svoje poniženje, osjećaše da muž ima pravo, a on krivo. Osjetio je da je muž bio velikodušan i u svojoj nevolji, a da je on nizak u svojoj prijevari. Ali ta spoznaja o svojoj niskosti pred tim čovjekom kojega je nepravedno prezirao bijaše samo malen dio njegova jada. Sada se osjećao neizrecivo nesretnim zbog toga što je, kako mu činilo, dok je Ana postajala hladnijom, njegova strast prema Ani u posljednje vrijeme, sada kada je znao da je zauvijek gubi, bivala snažnija nego što je ikad bila. On ju je svu prozreo za vrijeme njene bolesti, upoznao joj dušu, i činilo mu se da je nikad dotad nije volio. I baš sada, kad ju je upoznao, zavolio kao što treba da se voli, bio je ponižen pred njom te ju je zanavijek izgubio, ostavivši za sobom tek sramotnu uspomenu.

Najužasnije mu pak bijaše onaj smiješni, sramotni položaj, kad mu je Aleksej Aleksandrovič skidao ruke s postiđena lica. Stajao je na trijemu doma Karenjinovih kao izgubljen i nije znao šta da radi.

– Zapovijedate li da zovnem izvoščika? – upita vratar.

– Da, izvoščika.

Vrativši se kući nakon tri neprospavane noći, ne svlačeći se, Vronski leže nice na divan sklopivši ruke i metnuvsi na njih glavu. Glava mu bijaše teška. Predodžbe, uspomene i najčudnije misli s neobičnom se brzinom i jasnoćom smjenjivahu jedna za drugom: čas je to bio lijek što ga je on nalijevao bolesnici i prelijevao preko žlice, čas bijele primaljine ruke, čas čudan položaj Alekseja Aleksandroviča na podu pred krevetom.

»Zaspati! Zaboraviti!« reče sebi smiren kao zdrav čovjek, koji je uvjeren da će, ako se umorio te hoće da zaspi, smjesta i zaspati. I zaista, u taj isti tren počne mu se u glavi mutiti i on stade propadati u bezdan zaborava. Valovi mora nesvjesnoga života već se počeše sklapati nad njegovom glavom, kad odjednom – kao da se najjači električni naboj ispraznio u njemu – tako drhtne da je cijelim tijelom poskočio na oprugama divana pa, oprijevši se rukom, uplašeno saskoči na koljena. Oči mu bijahu široko otvorene kao da nikad nije spavao. Težina glave i mlitavost udova što ih je na trenutak bio osjetio odjednom nestaše.

»Možete me zgaziti u blato«, čuo je riječi Alekseja Aleksandroviča i vidio ga pred sobom, i vidio Anino lice u grozničavu rumenilu i blistavih očiju koje nježno i zaljubljeno nije motrilo njega, nego Alekseja Aleksandroviča; vidio je, tako mu se činilo, svoju glupu i smiješnu priliku kad mu je Aleksej Aleksandrovič skinuo ruke s lica. Opet je protegao noge i bacio se na divan u prijašnji položaj te zatvorio oči.

»Zaspati! zaspati!« ponovi on. Ali zatvorenih očiju on je još jasnije vidio Anino lice onakvo kakvo je bilo one večeri; prije trke, koju on nije mogao zaboraviti.

– Toga nije niti će biti, i ona želi to zbrisati iz svoga pamćenja. A ja ne mogu živjeti bez toga. Kako da se pomirimo, kako da se pomirimo? – reče naglas te nesvjesno stade ponavljati te riječi. To ponavljanje riječi spriječi nicanje novih slika i uspomena koje su mu se, osjećao je, gomilale u glavi. Ali ponavljanje riječi ne spriječi maštu za dulje vrijeme. Opet se jedan za drugim neobičnom brzinom stadoše javljati najbolji trenuci, a ujedno s njima i nedavno poniženje. »Makni ruke«, veli Anin glas. On odmakne ruke i osjeti postiđenost i da mu se na licu odražava glup izraz.

Jednako je ležao trudeći se da zaspi iako je ćutio da nema ni najmanje nade te je jednako šaptom ponavljao slučajne riječi bilo koje misli želeći time zapriječiti nicanje novih slika. Osluhnuo je – i začuo čudne riječi koje je ponavljao suludo šapćući: »Nisi umio cijeniti, nisi se umio koristiti; nisi umio cijeniti, nisi se umio koristiti.«

»Šta je to? Da to ja ne silazim s uma? – reče sebi. – Možda. A zašto ljudi silaze s uma, a zašto se ustrijeljuju?« odgovori sam sebi pa, otvorivši oči u čudu, ugleda poreci svoje glave jastuk što ga je izvezla Varja, bratova žena. Dodirnuo je kićanku na jastuku i pokušao se sjetiti Varje, sjetiti se kad ju je posljednji put vidio. Ali misliti na što drugo bijaše tegobno.

»Ne, valja zaspati!« Primakao je jastuk i priljubio uza nj glavu, ali valjalo se naprezati da bi oči držao zatvorene. Poskočio je i sjeo. »To je svršeno za mene – reče u sebi. – Valja promisliti šta da radim. Šta mi preostaje?« Misao mu brzo proletje kroz život u kojem nije volio Anu.

»Častoljubije? Serpuhovski? Otmjeno društvo? Dvor?« Nina čemu se ne mogaše zaustaviti. Sve je to imalo smisla prije, ali sada ništa od toga više nije bilo. Ustao je s divana, skinuo kaput, popustio remen pa, razdrljivši rutave grudi da slobodnije diše, ushoda se po sobi. »Dakle ljudi silaze s uma – ponovio je – i ustrijeljuju se dakle... da se ne bi morali sramiti«, dodadne polagano.

Prišao je vratima i zatvorio ih; onda je ukočena pogleda i čvrsto stisnutih zubi prišao stolu, uzeo revolver, ogledao ga, obrnuo nabijenu cijev te se zamislio. Oborivši glavu s izrazom koji je odavao napor pri napregnutu razmišljanju, stajao je do dvije minute nepomično i mislio.

»Naravno«, reče u sebi kao da ga je logički, dug i jasni tok misli doveo do nesumnjiva zaključka. A zapravo, ovo njegovo uvjereno »naravno« bijaše samo posljedica ponavljanja upravo onih istih uspomena i predodžaba kroz koje je već desetke puta prošao u ovo sat vremena. Iste bijahu uspomene na sreću, zauvijek izgubljenu, ista predodžba besmislenosti svega što ga je još čekalo u životu, ista svijest o svome ponižavanju. Ista bijaše i posljedica ovih predodžaba i osjećanja.

»Naravno«, ponovio je kad mu se misao po treći put upravila onim istim začaranim krugom uspomena i misli pa, prislonivši revolver lijevoj strani grudi te snažno trgnuvši cijelom rukom kao da je odjednom steže u šaku, potegne otponac.

Nije čuo pucnja, ali ga snažan udarac u grudi obori s nogu. Htjede se zadržati za kraj od stola, ispusti revolver, posrnu i sjede na zemlju začuđeno se ogledajući oko sebe. Nije prepoznavao svoje sobe gledajući odozdo izvijene nogare stola, košaru za papir i tigrovu kožu. Brzi škriputavi koraci sluge koji je išao salonom prisiliše ga da se povrati. Napregao je misao i shvatio da je na podu pa, kad opazi krv na tigrovoj koži i u sebe na ruci, shvati da je pucao u sebe.

– Glupo! Promaših – progovori pipajući rukom za revolverom. Revolver bijaše pored njega – on je tražio podalje. Nastavljajući da traži, premetnuo se na drugu stranu pa, nemajući snage da održi ravnotežu pade onemoćao od krvoliptanja. 

Elegantan sluga sa zaliscima, koji se često tužio svojim znancima na slabost svojih živaca, toliko se uplašio kad je vidio kako gospodin leži na podu da ga je ostavio nek mu lipće krv i odjurio po pomoć.

Za jedan sat stiže Varja, bratova žena, te s pomoću tri pristigla liječnika po koje je ona bila na sve strane poslala i koji stigoše u isto vrijeme, metne ranjenika u postelju i osta uz njega da ga njeguje.