Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XVII

Nehotice prebirući u svom sjećanju dojmove o razgovorima što su se vodili prije i poslije ručka, Aleksej se Aleksandrovič vraćao u svoju samotničku svratišnu sobu. Riječi Darje Aleksandrovne o praštanju izazvaše u njemu samo gnjev. Bi li u svom slučaju primijenio ili ne bi primijenio ovo kršćansko načelo – bijaše odveć teško pitanje o kojem se nije smjelo olako govoriti, i to je pitanje Aleksej Aleksandrovič već odavno bio riješio odrečno. Iz svega što je bilo rečeno najjače mu se u pamet usjekoše riječi glupoga, dobrog Turovcina: ponio se junački, izazvao na dvoboj te ubio. Svi su to, očito, odobravali iako zbog uljudnosti toga nisu rekli.

»Uostalom, to je gotovo, nema o tome šta više da se misli« reče u sebi Aleksej Aleksandrovič. Pa, misleći samo na odlazak što ga je čekao i na reviziju što ju je imao obaviti, ušao je u svoju sobu i upitao vratara što ga je pratio gdje je njegov lakaj; vratar reče da je lakaj malo prije nekamo izišao. Aleksej Aleksandrovič naloži da mu se donese čaj, sjedne za stol pa, uzevši Fruma, stane gledati koja će sve mjesta obići na putu.

– Dva brzojava – ulazeći u sobu reče lakaj koji se vratio. – Oprostite, vaša preuzvišenosti, samo sam na trenutak bio izišao.

Aleksej Aleksandrovič uzme brzojave te ih otvori. Prvi brzojav bijaše vijest da je Stremov postavljen na ono mjesto koje je sam Karenjin želio.

Aleksej Aleksandrovič baci brzojav pa pocrvenjevši ustane i stane hodati po sobi. »Quos vult perdere dementat«151 reče razumijevajući pod quos one koji su kumovali tome postavljenju. Nije mu bilo krivo što on nije dobio to mjesto, što su njega očito zaobišli; nisu vidjeli da je blebetalo, frazer Stremov manje no itko drugi sposoban za to. Kako nisu vidjeli da tim postavljenjem upropašćuju sebe, svoj prestige.

»Opet nešto slično« reče žučno u sebi otvarajući drugi brzojav. Bio je od žene. Njen potpis plavom olovkom, »Ana«, bijaše prvo što mu je palo u oči.

»Umirem, molim, preklinjem da dođete. Mirnije ću umrijeti s oproštenjem«, pročita on.

Prezrivo se osmjehnuo te bacio brzojav. U prvi mu se mah učinilo da je, u to nema sumnje, posrijedi prijevara i neka lukavština.

»Nema te prijevare pred kojom bi se ona zaustavila. Morala bi roditi. Možda  su to porođajni bolovi. Šta to samo oni smjeraju? Uzakoniti dijete, kompromitirati mene i omesti rastavu – mislio je. – Ali šta ono piše: »Umirem«... Ponovo pročita brzojav! i odjednom njega prenerazi pravi smisao onoga što je u njemu bilo rečeno. »A ako je istina? – reče u sebi. – Ako je istina da se u času patnje i blizine smrti iskreno kaje, a ja, uzevši da je to prijevara, odbijem da dođem? To neće biti samo okrutno, a i svi će me osuditi, nego će to biti glupo od mene.«

– Petre, zadrži kočiju. Idem u Petrograd – reče lakaju.

Aleksej Aleksandrovič odluči da će poći u Petrograd i sastati se sa ženom. Ako je laž da je ona bolesna, on će samo šutjeti i otići. Ako je ona zaista na samrti i želi li ga pred smrt vidjeti, oprostit će joj ako je zatekne živu, a odat će joj posljednju počast ako bude došao prekasno. Cijelim putem više nije mislio na to šta da radi.

Osjećajući umor i nečistoću što prouzročuje noć u vagonu, Aleksej Aleksandrovič se u ranoj petrogradskoj magli vozio pustim Nevskim prospektom i gledao preda se ne misleći na to šta ga čeka. Nije mogao misliti na to zato što, zamišljajući što će biti, nije mogao odagnati pretpostavku da bi smrt odjednom razmrsila svu teškoću njegova položaja. Pred očima su mu promicali pekari, zatvorene trgovine, noćni izvoščiki, sluge što su mele pločnike, i on je sve to motrio trudeći da u sebi zagluši misao o onome šta ga čeka i šta ne smije željeti a svejedno želi. Dovezao se do ulaznog stepeništa. Jedan izvoščik i nečija kočija sa zaspalim kočijašem stajahu do ulaza.