Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

VII

Na ulaznim se vratima začuju koraci, i kneginja Betsi, znajući da je to Karenjina, pogleda Vronskoga. On je motrio vrata, a lice mu imalo čudan nov izraz. Radosno je, uporno ali i bojažljivo motrio došljakinju i polako se pridizao. U salon je ulazila Ana. Držeći se, kao i uvijek, vrlo vrlo uspravno, ona svojim hitrim, čvrstim i lakim korakom što ju je razlikovao od hoda drugih otmjenih žena, i ne mijenjajući smjera pogleda, načini tih nekoliko koraka koji su je dijelili od domaćice, stisne joj ruku, osmjehne se i s tim se osmjejkom obazre na Vronskoga. Vronski se duboko nakloni te joj primakne stolac. Ana odgovori tek naklonom glave, pocrvenje i namršti se. Ali se odmah, kimajući glavom znancima i stišćući ruke koje su joj pružali, obrati domaćici.

– Bila sam u grofice Lidije i htjela ranije doći, ali sam zasjela. U nje je sir John. Veoma zanimljiv čovjek.

– Ah, to je onaj misionar?

– Jeste, veoma je zanimljivo pričao o indijskom životu. Prekinut dolaskom, razgovor se opet razbuktao poput rasplamtjele svjetiljke.

– Sir John! Da, sir John. Vidjela sam ga. Lijepo govori. Vlasjeva se ludo zaljubila u njega.

– A je l' istina da se mlađa Vlasjeva udaje za Tohova?

– Jest, kažu da je to gotovo.

– Čudim se roditeljima. Kažu da je to brak iz žarke ljubavi.

– Iz ljubavi? Kakve su to u vas pretpotopne misli! Tko danas govori o žarkoj ljubavi? – reče poslanikovica.

– Šta ćete? Ta se glupa stara moda još nikako ne zatire – reče Vronski.

– To gore po one koji se drže te mode. Ja znam za sretne brakove samo iz računa.

– Da, ali kako se često zbog toga sreća razumskih brakova iz računa raspršuje poput prašine upravo stoga što se pojavi upravo ona žarka ljubav koju nisu priznavali – reče Vronski.

– Ali brakovima iz računa mi zovemo one kad se oboje već dosta naludovalo. To je poput skerleta, kroza to treba proći.

– Onda treba naučiti umjetno cijepiti ljubav, kao kozice.

– U mladosti sam bila zaljubljena u crkvenjaka – reče kneginja Mjagkaja. – Ne znam je li mi to pomoglo.

– Ne, bez šale, ja mislim da se ljubav upozna, treba se prevariti i onda popraviti – reče kneginja Betsi.

– Čak i poslije sklapanja braka? – šaljivo će poslanikovica.

– Nikad se nije kasno pokajati – diplomat reče englesku poslovicu.

– Upravo to – prihvati Betsi – treba se prevariti i popraviti. Šta vi o tome mislite? – obrati se ona Ani koja je s jedva primjetnim odlučnim smiješkom na usnama šutke slušala ovaj razgovor.

– Mislim – Ana će poigravajući se skinutom rukavicom – ja mislim... ako je toliko pameti koliko i glava, onda je i toliko vrsta ljubavi koliko i srdaca.

Vronski je motrio Anu i sa zamiranjem u srcu čekao šta će ona reći. Uzdahnuo je kao poslije opasnosti kad je izgovorila ove riječi.

Odjednom se Ana obrati njemu:

– A ja sam iz Moskve dobila pismo. Pišu mi da je Kiti Ščerbacka vrlo bolesna.

– Ma nemojte? – namrštivši se reče Vronski. Ana ga oštro pogleda.

– Vas to ne zanima?

– Naprotiv, i te kako. Što vam zapravo pišu, ako se može znati? – upita on.

Ana ustane i priđe Betsi.

– Dajte mi šalicu čaja – reče ustavljajući se pred njenim stolcem.