Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXI

Na čaj za odrasle Doli iziđe iz svoje sobe. Stjepan Arkadjič nije izlazio. Bit će da je iz ženine sobe izišao na stražnja vrata.

– Bojim se da će ti gore biti hladno – primijeti Doli obraćajući se Ani – htjela bih te premjestiti dolje, pa ćemo biti bliže.

– Ah, nemojte molim vas, ne brinite za me – odgovori Ana zagledajući se u Dolino lice i nastojeći razabrati jesu li se pomirili ili nisu.

– Ovdje će ti biti svjetlo – odgovori zaova.

– Ali kad ti kažem, ja uvijek i svagdje spavam kao top.

– Šta to? – upita Stjepan Arkadjič izlazeći iz kabineta i obraćajući se ženi.

Po njegovu tonu i Kiti i Ana shvatiše da su se pomirili.

– Hoću Anu dolje da premjestim, ali treba objesiti zastore. Nitko to da napravi, morat ću sama – odgovori Doli obraćajući mu se.

»Bog zna jesu li se posve pomirili?« pomisli Ana kad začu njen ton, hladan i smiren.

– Ah Doli, nemoj stalno praviti poteškoće – reče muž. – Evo, ako hoćeš, ja ću sve urediti...

»Da, mora da su se pomirili«, pomisli Ana.

– Znam ja kako ćeš ti sve urediti – odgovori Doli – reći ćeš Matveju da uredi ono što se ne može urediti, a sam ćeš otići, i on će sve pobrkati – i dok je to govorila, uobičajeni podrugljivi smiješak namreška krajeve Dolinih usana. »Potpuno, potpuno pomirenje, potpuno – pomisli Ana – bogu hvala!« – i radujući se da je ona tome bila uzrokom, ona priđe k Doli te je poljubi.

– Nikako ne razumijem zbog čega ti toliko prezireš mene i Matveja? – reče Stjepan Arkadjič jedva se vidljivo smiješeći i obraćajući se ženi.

Čitavu večer, kao i uvijek, Doli bijaše lako podrugljiva prema mužu, a Stjepan Arkadjič zadovoljan i veseo, ali upravo toliko da ne pokaže, budući da mu je oprošteno, kako je zaboravio svoju krivicu.

U devet i po osobito radostan i ugodan večernji obiteljski razgovor za čajnim stolom u Oblonskih bi narušen naoko najobičnijim događajem, ali taj se običan događaj, tko zna zbog čega, svima učinio čudan. Kad su poveli razgovor o zajedničkim petrogradskim znanicama, Ana hitro ustane.

– Imam je u albumu – reče – a ujedno ću vam pokazati i svoga Serjožu – dodadne ona ponosnim materinskim smiješkom.

Oko deset sati, kad se ona obično pozdravljala sa sinom i često ga, pred odlazak na ples, sama spremala na spavanje, uhvati je tuga što je tako daleko od njega; i ma o čemu da su govorili, ona se jednako u mislima vraćala svome kudravom Serjoži. Zaželjela je pogledati njegovu sliku i porazgovarati o njemu. Okoristivši se prvom izlikom, ustane i svojim lakim, odlučnim sitnim hodom pođe po album. Stepenište za njenu sobu vodilo je preko odmorišta velikog ulaznog grijanoga stepeništa.

Onoga trenutka kad je ona izlazila iz gostinjske sobe, u predsoblju se začuje zvonce.

– Tko bi to mogao biti? – reče Doli.

– Po mene je rano, a da još tko dođe, kasno je – primijeti Kiti.

– Sigurno su iz ustanove – doda Stjepan Arkadjič i, kad je Ana prolazila kraj stepeništa, ustrča gore sluga da najavi došljaka, dok sam došljak stajaše kraj svjetiljke. Pogledavši dolje, Ana smjesta prepozna Vronskoga, a čudan osjećaj zadovoljstva a i straha pred nečim prostruja njenim srcem. Stajao je ne skidajući kaputa i nešto vadio iz džepa. U trenutku kad je došla do sredine stepeništa, on diže glavu, spazi je, i na izraz mu se lica navuče nešto postiđeno i uplašeno. Lako kimnuvši glavom ona prođe, a iza nje se začu jaki glas Stjepana Arkadjiča što ga je pozivao da uđe, i tih, mekan i smiren glas Vronskoga kako odbija.

Kad se Ana vratila s albumom, njega više nije bilo, a Stjepan Arkadjič kazivaše kako se on svratio da se raspita o ručku što su ga oni sutra priređivali za neku znamenitu osobu koja je došla.

– I nipošto ne htjede ući. Nekako je čudan – dodadne Stjepan Arkadjič.

Kiti pocrvenje. Mislila je da jedino ona shvaća zašto je on došao i zbog čega nije ušao. »Bio je kod nas – pomisli ona – i nije me zatekao te je pomislio da sam ovdje; ali nije ušao jer je mislio – kasno je, i Ana je tu.«

Svi se zgledaše ništa ne rekavši te stadoše razgledati Anin album.

Ništa ni neobično ni čudno nije bilo u tome što se čovjek uvratio do prijatelja u devet i po da se raspita za pojedinosti urečenog ručka i što nije ušao; ali svima se to učinilo čudno. Najčudnije i najružnije je to bilo Ani.