Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

ČETVRTI DIO - I

Karenjinovi, muž i žena, nastaviše stanovati pod istim krovom, sretali se svaki dan, ali su bili potpuno tuđi jedno drugome. Aleksej je Aleksandrovič odredio sebi za dužnost da svaki dan vidi ženu da ne bi posluga imala razloga nagađati, ali se klonio da ruča kod kuće. Vronski nikada ne bi dolazio u kuću Alekseja Aleksandroviča, ali bi ga Ana viđala van kuće, i muž je to znao.

To bijaše mučno za sve troje, i ni jedno od njih ne bi moglo proživjeti ni dana u tome stanju da nije očekivalo da će se to promijeniti i da je to samo privremena nesretna okolnost koja će proći. Aleksej Aleksandrovič je čekao da ta strast prođe, kao što i sve prolazi, te će se to sve zaboraviti i njegovo ime ostati neokaljano. Ana, od koje je to stanje zavisilo i kojoj je bilo najteže, podnosila je to jer nije samo čekala već je i bila čvrsto uvjerena da će se sve to u najskorije vrijeme rasplesti i raščistiti. Nije znala za sigurno kako će se sve to rasplesti, ali je čvrsto vjerovala da će se nešto tako dogoditi u najskorije vrijeme. Vronski, nehotice joj se pokoravajući, također je očekivao nešto što ne zavisi od njega samoga, što mora ukloniti sve teškoće.

Usred zime Vronski je proveo jednu veoma dosadnu sedmicu dana. Bijaše pridijeljen za pratioca nekom stranom princu koji je doputovao u Petrograd i morao mu pokazivati petrogradske znamenitosti. Vronski je i sam bio reprezentativan, osim toga je umio da se drži dostojanstveno-uljudno i bio navikao da opći s takvim ličnostima; zato je i bio pridijeljen princu. Ali mu se dužnost učinila veoma teška. Princ nije želio propustiti ništa o čemu će ga kod kuće pitati da li je on to vidio u Rusiji; a i sam je želio, koliko je moguće, da iskoristi ruske naslade.

Dužnost Vronskoga bijaše da ga uputi u jedno i u drugo. Prije podne bi išli da razgledaju znamenitosti; uveče bi sudjelovali u narodnim zabavama. Princ je bio zdrav, što je čak i za prinčeve bilo neobično; i vježbama i dobrom njegom stekao je takvu tjelesnu snagu da je, unatoč obilju zadovoljstva kojima se odavao, bio svjež kao veliki zeleni glatki nizozemski krastavac. Princ je mnogo putovao i nalazio da je jedno od glavnih prednosti današnjega dobrog saobraćaja što su nacionalne zabave pristupačnije. Bio je u Španiji i tamo priređivao podoknice i zbližio se sa Španjolkom koja je svirala na mandolini. U Švajcarskoj je ubio gemzu. U Engleskoj u crvenom fraku skakao preka plotova i za okladu ubio dvije stotine fazana. U Turskoj je bio u haremu, u Indiji jahao na slonu, pa je sada u Rusiji želio okusiti sve ruske specijalitete Vronskoga je, koji je uza nj bio kao glavni meštar ceremonija, stajalo mnogo truda da odabere one ruske zabave što su različite osobe preporučivale princu. Bilo je tu i trkaćih konja, i ruskih palačinaka, i lova na medvjede, i trojki, i Cigana, i terevenki s ruskim razbijanjem posuđa. I princ je neobičnom lakoćom usvojio ruski duh, razbijao poslužavnike s posuđem, posađivao na krilo Ciganku i činilo se da pita: Ima li još štogod, zar je samo u tome sav ruski duh.

U biti od svih se ruskih zadovoljstava princu najviše svidješe francuske glumice, balerina i šampanjac s bijelim pečatom. Vronski je navikao na prinčeve, no da li zbog toga što se on sam u posljednje vrijeme promijenio, ili zbog prevelike prisnosti s tim princom, ta mu se sedmica pričinila strašno teška. Svu se tu sedmicu bez prestanka osjećao kao što se osjeća čovjek određen da bude uz luđaka: boji se luđaka i istodobno se zbog njegove blizine boji i za svoj um. Vronski je neprestano osjećao potrebu da ni na trenutak ne odstupi od tona stroge službene uljudnosti da ga ne bi uvrijedili. Način na koji je princ općio s istim osobama koje su se na čuđenje Vronskoga upinjale da mu priušte ruske razonode, bijaše prezriv.

Njegovi sudovi o ruskim ženama koje je on želio da prouči nisu jednom primorali Vronskoga da crveni od negodovanja. Ali glavni razlog zbog kojega je princa Vronski teško podnosio bijaše taj što je Vronski u njemu nehotice vidio samoga sebe. I ono što je vidio u tom ogledalu nije laskalo njegovu samoljublju. Bio je to veoma glup i veoma samouvjeren i veoma zdrav i veoma čist čovjek, i više ništa. Bio je džentlmen – to je bilo istina, i Vronski to nije mogao poricati. Bio je uravnotežen i nije se udvarao višima od sebe, bio je slobodan i jednostavan u općenju s jednakima sebi i prezrivo dobroćudan s nižima. Vronski je i sam bio takav, pa je to smatrao za veliku vrlinu; ali u odnosu na princa on je bio niži i taj ga prezrivo dobroćudni odnos prema njemu uzrujavao.

»Govedino jedna glupa! Zar sam ja takav!« – mišljaše on. Kako bilo da bilo, kad se sedmoga dana oprosti s njim pred njegov odlazak u Moskvu i kad mu se princ zahvali, on bijaše sretan što se izbavio iz toga nezgodnoga položaja i toga neugodnoga ogledala. Oprostio se s njim na stanici vraćajući se iz lova na medvjede gdje se svu noć pokazivalo rusko junaštvo.