Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XII

Voz bi povezan. Ivan saskoči i povede za uzde dobroga,uhranjenoga konja. Žena nabaci grablje na voz i žustrim korakom,razmahujući rukama pođe prema ženama koje su sebile skupile u kolo. Izišavši na put Ivan se priključi povorcidrugih vozova. S grabljama na ramenima, blistajući od živihboja i žagoreći zvonkim, veselim glasovima, žene su išle izavozova. Jedan grub, opor ženski glas povede pjesmu i otpjevaje donle odakle se ponavlja, a tu istu pjesmu, složno i u jedanmah, prihvati opet spočetka pedesetak različitih, grubih inježnih, zdravih glasova.

Žene su se s pjesmom približavale Levinu i njemu se učini dase oblak s grmljavinom veselja nadvija nada nj. Oblak senadvio, zahvatio ga, te i plast na kojemu je ležao, i drugiplastovi i vozovi, i sva livada s poljem u daljini — sve krenu iuzbiba se u taktu te opore pustopašne pjesme spodvriskivanjem, zviždanjem i ijujukanjem. Levin im pozavidito zdravo veselje, htjede da i on sudjeluje u izražavanju teživotne radosti. Ali on ništa ne mogaše učiniti i morade ležati imotriti i slušati. Kad se ljudi s pjesmom izgubiše iz vida i kadse više nisu čuli, Levina obuze teška tuga zbog njegoveosame, zbog njegove besposlice, zbog njegova neprijateljstvaprema tome svijetu.

Neki od tih istih seljaka koji su se najviše s njime prepirali okosijena, oni koje je on uvrijedio ili oni koji su njega htjeliobmanuti, ti su ga isti seljaci veselo pozdravljali i očito nisućutjeli niti su mogli prema njemu ćutjeti ikakve zlobe i ne samoda se nisu kajali nego se nisu ni sjetili da su ga htjeli obmanuti.Sve je to utonulo u more zdušnoga zajedničkog rada. Bog jedao dan, bog je dao snagu. I dan i snagaposvećeni su radu, i u njemu samome je nagrada. A za kogaje rad? Kakvi će biti plodovi rada? Te su misli sporedne inevrijedne.

Levin se često divio tome životu, često zavidio ljudima koji suživjeli tim životom, ali prvi put danas, osobito pod dojmomdržanja Ivana Parmenova prema njegovoj mladoj ženi, Levinuje prvi put jasno sinula misao da od njega zavisi hoće li tajtoliko tegoban, isprazan, izvještačen i ličan život kojim je onživio, zamijeniti ovim poslenim čistim i zajedničkim divnimživotom.

Starac koji je s njime sjedio već je davno bio otišao kući; narodse sav razišao. Oni koji su stanovali bliže odvezli su sekućama, a udaljeniji se iskupiše na večeru i počinak na livadi.Neprimijećen od ljudi, Levin je i dalje ležao na plastu te motrio,slušao i razmišljao. Narod koji ostade noćiti na livadi ne zaspagotovo cijelu kratku ljetnu noć. Sprva se čuo opći veseorazgovor i kikot za večerom, zatim opet pjesma i smijeh.

Čitav dugi radni dan ne ostavi na njima drugoga traga dolivedrine. Pred zoru sve utihnu. Čuli su se samo noćni zvučižaba koje nikako da umuknu u bari i konja koji su frktali polivadi u magli koja se digla pred jutro. Prenuvši se, Levin ustas plasta pa, pogledav zvijezde shvati da je noć prošla.

»Pa što da učinim? Kako ću to učiniti?« reče za sebe nastojećisebi samome izreći sve ono o čemu je premišljao i što jeproosjetio te kratke noći. Sve što je promislio i što jeproosjećao dijelilo se na tri odjelita toka misli. Jedan tok— bijaše odricanje od svoga starog života, od svog nekorisnogznanja, od svoga obrazovanja koje nije ničemu služilo. To muje odricanje pružalo nasladu i bješe mu lako i jednostavno.Druge misli i predodže ticahu se onoga života kojim je sadahtio živjeti. Jasno je osjećao jednostavnost, čistoću, moralnoopravdanje toga života i bio uvjeren da će u njemu naći onozadovoljstvo, smirenje i dostojanstvo bez kojih se tako bolnoosjećao. Treći se međutim niz misli vrtio oko pitanja kako daučini taj prijelaz od staroga života ka novome. I tu mu ništajasno nije dolazilo pred oči. 

»Da se oženi? Da radi i da osjećaprijeku potrebu za radom? Da ostavi Pokrovsko? Da kupizemlje? Da se priključi društvu? Da se ženi seljankom? Makako ću ja to učiniti? — opet se pitao i nijenalazio odgovora. — Uostalom, svu noć nisam spavao te si nemogu dati jasna odgovora — reče za se. — Objasnit ću takasnije. Jedno je sigurno da je ova noć odlučila mojomsudbinom. Sve su moje prijašnje sanje o porodičnom životuglupost, nisu ono pravo — reče za se. — Sve je ovo kudikamojednostavnije i ljepše...«

»Kako je lijepo! — pomisli on gledajući čudnovatu, baš kaosedefnu školjku od bijelih oblačaka — jaganjaca što mu se tiknad glavom ustavila po srijedi neba. — Kako je sve divno uovoj divnoj noći! I kad se prije stvorila ta školjka? Maloprijesam gledao u nebo i na njemu ničega ne bijaše — tek dvijebijele pruge. Jeste, eto tako su se neopazice promijenili i mojinazori o životu!

«Otiđe s livade i udari velikim putem prema selu. Zapirkivao jevjetar, i postade sivo, mračno. To bje trenutak onog mraka kojiobično prethodi svanuću, punoj pobjedi svjetla nad tminom.Dršćući od hladnoće, Levin je išao brzo gledajući u zemlju.

»Šta je to? Tko to ide, pomisli začuvši praporce i podiže glavu.Na četrdesetak koraka od njega, njemu u susret onomglavnom cestom kojom je on išao, kretao se četvoropreg sprtljagom. Rudnjaci su navaljivali od kolovoza na rudu, ali jevješti kočijaš, koji je sjedio postrance na svom sjedištu,upravljao rudom po kolovozu tako da su točkovi jurili poglatkome.Tek što je to bio primijetio, i ne misleći na to tko bi to mogaoputovati, Levin rastreseno pogleda u kočiju.

U kočiji je u kutu drijemala starica, a pored prozora, očito tekse probudivši, sjedaše mlada djevojka objema rukama držećisitne trake bijele noćne kapice. Ozarena i zamišljena, sve samprefinjen i složen duhovni život, koji je bio stran Levinovuživotu, motrila je preko njega kako zora rudi na istoku.

Upravo u trenu kad je priviđenje već iščezavalo, iskrene očipogledaše u njega. Prepoznala ga je i nenadana joj radostobasja lice.

Nije se mogao prevariti. Samo jedne takve oči bile su nasvijetu. Samo je jedno biće na svijetu moglo za njegasadržavati svu svjetlost i smisao života. To je bila ona. To jebila Kiti. Shvatio je da se ona sa željezničke postaje vozila uJergušovo. I sve ono što je Levina uznemirivalo ove besanenoći, sve one odluke što ih je on bio donio, sve odjednomiščeznu. S gađenjem se sjeti svojih sanjarija da se oženiseljankom. Samo ondje, u onoj kočiji što se brzo udaljavala išto je bila prešla na drugu stranu ceste, samo se ondje moglariješiti zagonetka njegova života što ga je u posljednje vrijemetako mučno pritiskivala.

Ona više nije izgledala. Zvuk se opruga bio izgubio, jedvačujni bjehu još praporci. Pseći lavež pokaza da je kočija prošlai selo — te uokolo ostadoše pusta polja, sprijeda selo i onsam, usamljen i svemu tuđ, samotno stupajući zabitnomvelikom cestom.

Pogledao je u nebo nadajući se da će ondje naći onu školjkukoju je uživajući gledao i koja mu je noćas oličavala cio tokmisli i osjećanja. Na nebu nije bilo više ničega što bi bilo nalikna školjku. Ondje, u nedosežnoj visini, već se izvršilatajanstvena promjena. Nije bilo ni traga školjci nego se cijelompolovinom neba prostirao jednoličan sag sve sitnijih oblačaka.Nebo se zaplavjelo i zasjalo i isto onako nježno, ali i istoonako nedokučljivo odgovaralo na njegov upitni pogled.

»Ne — reče on u sebi — koliko je god lijep ovaj život,jednostavan i poslen, ne mogu mu se vratiti. Ja volim nju.«