Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXIII

Vronski nekoliko puta otplesa valcer s Kiti. Poslije valcera Kiti priđe materi i jedva stiže izmijeniti nekoliko riječi s Nordstonovom, a Vronski već dođe po nju za prvu kadrilu. Dok su plesali kadrilu, ništa važno nije bilo rečeno, vodio se isprekidan razgovor čas o Korsunskima, mužu i ženi, a on ih je vrlo zabavno opisivao kao dragu četrdesetogodišnju djecu, čas o budućem amaterskom kazalištu, i samo jednom razgovor je dirnu u živac, kad je upita za Levina, da li je ovdje i nadoveže da mu se on veoma svidio. Ali Kiti od kadrile nije niti očekivala više. Njoj je srce zamiralo čekajući mazurku. Činilo joj se da će s mazurkom sve morati biti odlučeno. To što je za kadrile nije pozvao na mazurku, nju nije uznemirivalo. Bila je uvjerena da će mazurku plesati s njim, kao i na prijašnjim plesovima, te je petorici otkazala mazurku govoreći da pleše.

Cio ples do posljednje kadrile bijaše za Kiti čaroban san radosnih boja, zvukova i pokreta. Nije plesala samo onda kad se osjećala premorenom te je molila da odahne. Ali plešući posljednju kadrilu s jednim od dosadnih mladića, kojemu se nije moglo odbiti, desilo joj se da se nađe vis-a-vis Vronskome i Ani. S Anom se nije srela od samog dolaska na ples i sad je odjednom ugleda opet potpuno novu i neočekivanu. Opazila je na njoj onaj znak uzbuđenja zbog uspjeha koji je i sama dobro poznavala. Vidjela je da je Ana opijena ushićenjem koje je pobuđivala. Poznavala je to osjećanje i poznavala njegove znakove i vidjela ih na Ani – vidjela je drhtav blijesak kako plamti u očima, i smiješak od sreće i uzbuđenja, nehotično izdužene usne i izrazitu graciju, sigurnost i lakoću kretnji.

»Tko? – upita se ona. – Svi ili jedan?«

I ne pomažući mladom plesaču u razgovoru, nit kojega je bio izgubio i nije je mogao uhvatiti, pa se naoko, pokoravao veselim i gromkim zapovjednim povicima Korsunskoga, dok ih je sve bacao sad u grand rond30, sad u chaine, ona je prežala, a srce joj se stezalo sve više i više. »Ne, nije nju opilo divljenje gomile, nego ushićenje jednoga. A taj jedan? Ta zar je to on?« Svaki put, kad bi on govorio s Anom, planuo bi u njenim očima radostan blijesak i smiješak bi joj reće iskrivljavao rumene usne. Ona kao da je prisiljavala sebe da ne pokazuje tih znakova radosti, ali joj oni sami od sebe izbijahu na licu. »A šta on?« pogleda Kiti njega i prestravi se. Ono što se za Kiti tako jasno očitovalo u ogledalu Anina lica, ona opazi na njemu. Kamo se djenulo njegovo uvijek smireno, čvrsto držanje i bezbrižno miran izraz lica? Ne, sad bi, svaki put kad bi joj se obraćao, malo prigibao glavu, kao da želi pasti pred njom, a u njegovu pogledu bijaše jedino izraz pokornosti i straha. »Vrijeđati ja ne želim – svaki put kao da je govorio njegov pogled – već sebe hoću da spasem, a ne znam kako«. Na njegovu licu bijaše takav izraz kakav ona nikad dosad nije vidjela.

Govorili su o zajedničkim znancima, vodili najništavniji razgovor, ali Kiti se činilo da svaka riječ koju bi on rekao odlučuje o njihovoj i o njenoj sudbini. I premda su oni zapravo govorili o tome kako je smiješan Ivan Ivanovič kad govori francuski, i o tome da je Jelecka mogla naći bolju priliku, te su riječi međutim za njih bile važne, i oni su to osjećali jednako kao i Kiti. Cio ples, sav svijet, sve prekri neka magla u Kitinoj duši. Samo stroga škola odgoja što ju je ona prošla pomagala joj je i primoravala je da čini ono što su od nje tražili, to jest da pleše, odgovara na pitanja, govori, čak i da se osmjehuje. Međutim, pred početak mazurke, kad već počeše razmicati stolice i neki parovi krenuše iz malih dvorana u veliku, Kiti za trenutak obuze očaj i užas. Odbila je petorici i sad nije plesala mazurku. Nije čak bilo ni nade da bi je tko pozvao, upravo zato što je ona imala odviše velik uspjeh u društvu pa nikome nije ni moglo pasti na pamet da ona dosad ne bi bila pozvana. Trebalo bi reći materi da je bolesna te otići kući, ali ona za to nije imala snage. Osjećala se utučenom.

Zavukla se u dubinu male gostinjske sobe i spustila u naslonjač. Tanahna suknja haljine kao oblak se raširila oko njena struka; jedna obnažena, mršava, nježna djevojačka ruka, nemoćno opuštena, utonula je u naborima ružičaste tunike; u drugoj je držala lepezu i brzim kratkim pokretima rashlađivala svoje zažareno lice. Ali iako je nalikovala na leptira koji tek što se uhvatio za travku i spreman je sad na, prhnuvši raširiti šarenkasta krila, strašan joj je očaj tištao srce.

»A možda se ja i varam, možda toga nije bilo?« I ona se ponovo prisjeti svega što je vidjela.

– Kiti, šta je zaboga? – reče grofica Nordston nečujno joj prilazeći po sagu. – Ne razumijem.

Kiti zadrhti donja usna; ona hitro ustade.

– Kiti, ne plešeš mazurku?

– Ne, ne – reče Kiti drhtavim glasom od suza.

– On ju je preda mnom pozvao na mazurku – reče Nordstonova znajući da će Kiti shvatiti tko su on i ona. – Ona je rekla: Zar vi ne plešete s kneginjicom Ščerbackom?

– Ah, svejedno mi je! – odgovori Kiti.

Nitko osim nje same nije shvaćao njeno stanje, nitko nije znao da je ona jučer odbila čovjeka kojega je, možda, voljela, a odbila ga je zato što je vjerovala drugome.

Grofica Nordston nađe Korsunskoga, s kojim je plesala, mazurku, te mu rekne neka pozove Kiti.

Kiti je plesala u prvom paru i, na svoju sreću, nije morala govoriti jer je Korsunski cijelo vrijeme trčkarao raspoređujući parove na svojem području. Vronski i Ana su bili gotovo njoj preko puta. Ona ih je vidjela svojim dalekovidnim očima, vidjela ih izbliza kad su se susretali u parovima, i što ih je više gledala to se više uvjeravala da se njena nesreća svršila. Vidjela je da su se oni osjećali kao da su sami u toj punoj dvorani. A na licu Vronskoga, koje je uvijek tako čvrsto i samostalno, vidjela je onaj, njoj začudan, izraz izgubljenosti i pokornosti nalik na izraz pametnog psa kad je kriv.

Ana se smiješila, a smiješak je prelazio na njega. Ona se zamislila, i on je postajao ozbiljan. Neka nadnaravna snaga prikivala je Kitine oči za Anino lice. Bila je divna u svojoj jednostavnoj crnoj haljini, divne joj bjehu pune ruke s narukvicama, divan čvrst vrat s niskom bisera, divna kovrčava kosa u ponešto poremećenoj frizuri, divne graciozne lake kretnje malenih nogu i ruku, divno ono lijepo lice u svojoj živahnosti; ali bijaše nešto užasno i okrutno u njenoj divoti.

Kiti joj se divila još više nego prije i sve je više i više patila. Kiti se osjećala satrvenom i lice joj je to izražavalo. Kad ju je Vronski ugledao, sastavši se s njom u mazurki, nije ju odmah prepoznao – toliko se bila promijenila.

– Divan ples! – reče joj samo da nešto kaže.

– Jest – odgovori ona.

Usred mazurke ponavljajući zamršenu figuru što ju je opet smislio Korsunski, Ana iziđe na sredinu kruga, uze dvojicu kavalira i pozva k sebi jednu damu i Kiti. Kiti ju je prilazeći uplašeno motrila. Prižmirivši motrila je Ana nju i osmjehnula se stisnuvši joj ruku. Ali kad opazi da je Kitino lice na njen osmjeh odgovorilo samo izrazom očaja i čuđenja, okrene se od nje i veselo progovori s drugom damom.

»Jeste, ima nečeg tuđeg, paklenog i bajnog u njoj«, za se će Kiti.

Ana nije htjela da ostane na večeri, ali je domaćin uze moliti.

– Ni govora, Ana Arkadjevna – poče Korsunski uzimajući njenu nagu ruku pod rukav svoga fraka. Kakvu tek ideju za kotiljon imam! Un bijou. I on se pomalo kretao nastojeći je odvući sa sobom. Domaćin se smiješio povlađujući.

– Ne, neću ostati – odgovori Ana smiješeći se; ali bez obzira na smiješak, po odlučnom tonu kojim je odgovorila, i Korsunski i domaćin shvatiše da ona neće ostati.

– Ne, i ovako sam u Moskvi na vašem plesu plesala više nego svu zimu u Petrogradu – reče Ana obzirući se na Vronskoga koji je stajao pored nje. – Valja se odmoriti prije puta.

– I vi posve sigurno putujete sutra? – upita Vronski.

– Da, ja mislim – odgovori Ana kao čudeći se smjelosti njegova pitanja; ali nezadrživ drhtav blijesak njenih očiju i osmjejka ožeže ga dok je to govorila.

Ana Arkadjevna ne ostane na večeri nego ode.