Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

X

Pescov je volio da razglaba do kraja te se nije zadovoljio riječima Sergeja Ivanoviča, to više što je osjetio da je njegovo mišljenje neopravdano.

– Ja nikad nisam – on će Alekseju Aleksandroviču dok su jeli juhu – gustoću stanovništva uzimao samu za sebe, nego uvijek u vezi s unutarnjom uvjetovanošću, a ne u vezi s načelima.

– Meni se čini – bez žurbe i mlitavo odgovaraše Aleksej Aleksandrovič – da je to jedno te isto. Po mome mišljenju, utjecati na drugi narod može samo onaj narod koji je na većem stupnju razvoja, koji je...

– Ali o tom se i radi – prekine ga svojim basom Pescov koji je uvijek brzao kad bi govorio i reklo bi se uvijek svega sebe unosio u ono što je govorio – po čemu treba suditi viši stupanj razvoja? Uzmimo Engleze, Francuze, Nijemce – tko je od njih na višem stupnju razvoja? Tko će koga nacionalizirati? Vidimo da se Porajnje pofrancuzilo; a Nijemci nisu nerazvijeniji! – vikao je. – Tu ima neki drugi zakon.

– Meni se čini da je utjecaj uvijek na strani istinskog obrazovanja – reče Aleksej Aleksandrovič malo podigavši obrve.

– Ali u čemu se očituju znaci istinskog obrazovanja? – reče Pescov.

– Ja mislim da su ti znaci poznati – reče Aleksej Aleksandrovič.

– Jesu li posve poznati? – fino se smiješeći umiješa se Sergej Ivanovič. – Danas se uopće priznaje da pravo obrazovanja može biti samo čisto klasično obrazovanje; ali mi vidimo žestoke prepirke i na jednoj i na drugoj strani, a ne može se poricati da i protivnički tabor nije imao snažnih dokaza za svoje gledište.

– Vi ste klasičar, Sergeju Ivanoviču. Je li po volji malo crnog vina? – reče Stjepan Arkadjič.

– Ja ovo ne izričem svoje mišljenje o jednom ili drugom obrazovanju – poput djeteta se blaženo smiješeći reče Sergej Ivanovič podmećući svoju čašu – ja samo velim da obje strane imaju snažne dokaze – nastavi on obraćajući se Alekseju Aleksandroviču. – Ja sam klasičar po obrazovanju, ali u tom sporu ja osobno ne mogu naći svoga mjesta. Ne vidim jasno razloge zašto je klasičnim znanostima dato prvenstvo pred realnim.

– Prirodne znanosti imaju isto toliko pedagoškog i razvojnog utjecaja – prihvati Pescov. – Uzmite samo astronomiju, uzmite botaniku, zoologiju s njenim sustavom općih zakona!

– Ne mogu se potpuno suglasiti – odgovori Aleksej Aleksandrovič. – Meni se čini da se ne može ne priznati da sam proces proučavanja jezičnih oblika osobito blagotvorno djeluje na duhovni razvoj. Osim toga ne može se poricati ni to da je utjecaj klasičnih pisaca u većoj mjeri moralan, dok se, na nesreću, uz predavanje prirodnih znanosti vezuju oni štetni i lažni nauci koji su rana našega doba.

Sergej Ivanovič htjede nešto reći, ali ga Pescov prekine svojim teškim basom. Poče vatreno dokazivati neopravdanost ovakva mišljenja. Sergej Ivanovič mirno iščekivaše riječ, očito, s gotovim pobjedničkim odgovorom.

– Ali – reče Sergej Ivanovič fino se smiješeći i obraćajući se Karenjinu – ne možemo da se ne suglasimo da je teško vagnuti sve koristi i štete jednih i drugih znanosti i da pitanje kojima da dadnemo prvenstvo ne bi bilo tako brzo i konačno kad na strani klasičnoga obrazovanja ne bi bilo one prednosti koju ste malo prije pomenuli: moralnoga – disons le mot – antinihilističkog utjecaja.

– Nema sumnje.

– Da na strani klasičnih znanosti nema ove prednosti antinihilističkog utjecaja, mi bismo bolje promislili, vagnuli bismo razloge obiju strana – fino se smiješeći govoraše Sergej Ivanovič – dali bismo maha i jednoj i drugoj struji. Ali sada znamo da se u tim pilulama klasičnog obrazovanja skriva ljekovita moć antinihilizma te ih smjelo predlažemo svojim pacijentima... A što da nema te ljekovite moći? – završi on podasipajući atičku sol.

Pilulama Sergeja Ivanoviča stadoše se smijati svi, a osobito se glasno i radosno nasmijao Turovcin koji napokon dočeka nešto iako je tek to i očekivao slušajući razgovor.

Stjepan Arkadjič nije pogriješio pozvavši Pescova. Kraj Pescova učen razgovor nije mogao zamuknuti ni na časak. Tek što Sergej Ivanovič završi razgovor šalom, Pescov smjesta zapodjenu novi.

– Čovjek ne može prihvatiti čak ni toga – uze on – da vlada ima taj cilj. Vlada, očito, ide za općim idejama ostajući indiferentna prema utjecajima koje mogu donijeti poduzete mjere. Na primjer, pitanje bi se ženskoga obrazovanja moralo smatrati za štetno, ali vlada otvara ženske tečajeve i sveučilišta. I razgovor odmah preskoči na novu temu o ženskom obrazovanju.

Aleksej Aleksandrovič iznese misao da se žensko obrazovanje obično brka s pitanjem ženske slobode te da se samo zbog toga može smatrati za štetno.

– Ja, naprotiv, držim da su ta dva pitanja nerazdvojno povezana – reče Pescov – to je lažni krug. Žena je lišena prava zbog manjka obrazovanja, a manjak obrazovanja potječe od toga što nemaju prava. Ne treba zaboravljati da je podjarmljivanje žene toliko veliko i staro da mi često nećemo da shvatimo onaj jaz što nas dijeli od njih – govorio je.

– Rekoste prava – reče Sergej Ivanovič dočekavši da Pescov zašuti – prava da postanu porotnici, gradski vijećnici, predsjednici ustanova, prava da postanu službenici, članovi parlamenta...

– Nema sumnje.

– Ali ako žene, kao rijedak izuzetak, i mogu zauzimati ta mjesta, onda ste, rekao bih, nepravilno upotrijebili izraz »prava«. Tačnije bi bilo reći: dužnosti. Svatko će živ priznati kad obavljamo koju god službu: porotničku, vijećničku, dužnost telegrafskoga činovnika da osjećamo da izvršujemo dužnost. I zato se tačnije izraziti da žene traže dužnosti, i to je posve zakonito. A čovjek može samo suosjećati s tom njihovom željom da pomognu zajedničkome muškom radu.

– Posve tačno – potvrdi Aleksej Aleksandrovič. – Pitanje je, držim, samo u tome jesu li one sposobne za te dužnosti.

– Vjerojatno, bit će sposobne – ubaci Stjepan Arkadjič – kad se među njima raširi obrazovanje. Mi to vidimo...

– A šta kaže poslovica? – reče knez koji već odavno bješe prisluškivao razgovor i svjetlucao svojim sićušnim podrugljivim očima – pred kćerima čovjek može reći: duga kosa...

– Isto se tako mislilo o crncima dok se nisu oslobodili! – ljutito će Pescov.

– Meni je čudno samo to da žene traže nove dužnosti – reče Sergej Ivanovič – dok mi, nažalost, vidimo kako ih muškarci obično izbjegavaju.

– Dužnosti su povezane s pravima; vlast, novac, počasti – to je ono što žene traže – reče Pescov.

– To je isto kao kad bih ja tražio pravo da budem dojilja i kad bih se vrijeđao što ženama plaćaju, a meni neće – reče stari knez.

Turovcin prsne u glasan smijeh, a Sergej Ivanovič požali što on to nije rekao.

Čak se i Aleksej Aleksandrovič nasmiješio.

– Da, ali muškarac ne može hraniti dijete – reče Pescov – a žene...

– Ne, jedan je Englez othranio svoje dijete na brodu – reče stari knez dopuštajući sebi ovakvu slobodu razgovora pred svojim kćerima.

– Koliko je takvih Engleza, toliko će isto žena biti činovnika – reče sad Sergej Ivanovič.

– Da, ali što da radi djevojka koja nema porodice? – zauze se Stjepan Arkadjič misleći na Čibisovu koju je cijelo vrijeme imao pred očima pristajući uz Pescova i podupirući ga.

– Kad bi se ljudski pretreslo sve o toj djevojci, onda biste pronašli da je ta djevojka napustila porodicu, ili svoju ili sestrinu, gdje je mogla raditi ženski posao – neočekivano stupivši u razgovor reče Darja Aleksandrovna razdraženo, po svoj prilici nagađajući kakvu to djevojku Stjepan Arkadjič ima pred očima.

– Ali mi branimo načelo, ideal! – zvonkim basom uzvrati Pescov. – Žena želi da ima pravo biti nezavisna, obrazovana. Ona je skučena, pritiješnjena spoznajom da je to nemoguće.

– A ja sam skučen i pritiješnjen time što me ne primaju za dojilju u dječjem domu – opet reče stari knez na veliku radost Turovcinu koji je, smijući se, umočio šparoga debljim krajem u umak.