Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXV

Ukupno se utrkivalo sedamnaest oficira. Utrka se imala održati pred paviljonom na stazi eliptičnog oblika dugoj četiri vrste. Na toj je stazi bilo podignuto devet prepona, rijeka, velika gusta prepona od dva aršina pred samim paviljonom, suhi jarak, jarak s vodom, kosina, irska klupa (jedna od najtežih prepona) koja se sastojala od nasipa načičkana šibljem za kojim je bio još jedan, konju nevidljiv jarak tako da je konj morao preskočiti obje prepone ili se ubiti; onda još dva jarka s vodom, pa jedan suhi – a kraj trke bijaše suprot paviljonu. Ali trke nisu počimale na stazi, nego stotinu hvati po strani, a na tom je razmaku bila prva prepona – tri aršina ušir zajažena rijeka koju su jahači po volji mogli preskakivati ili pregaziti.

Do tri su se puta jahači poravnavali, ali je svaki put nečiji konj istrčavao te je valjalo počinjati iznova. Pukovnik Sestrin, stručnjak za startanje, već se bio počeo ljutiti, kadli napokon po četvrti put vikne:

»Sad!« – a jahači krenuše.

Sve oči, svi dogledi bijahu upravljeni na šarenu skupinu konjanika dok su se poravnavali. »Pušteni su! Trče!« začulo se sa svih strana poslije tišine iščekivanja.

I omanje skupine i pojedinci pješaci stadoše pretrčavati s jednoga na drugo mjesto da bi bolje vidjeli. Već se u prvom trenutku skupina konjanika razvukla, te se vidjelo kako se po dvojica, trojica i jedan za drugim približavaju rijeci. Gledaocima se činilo da su potrčali zajedno; ali među jahačima je bio koji sekund razlike što je za njih imalo veliko značenje.

Uzrujana i odviše nervozna Fru-Fru izgubi prvi trenutak te nekoliko konja poteče s mjesta prije nje, ali prije no što su dojurili do rijeke, svom snagom pritežući kobilu koja je zatezala vođice, Vronski lako prijeđe trojicu te se pred njim nalazio jedino riđi Mahotinov Gladijator koji je ravnomjerno i lako poskakivao sapima tik pred Vronskim, a i ispred sviju divna Dijana koja je nosila Kuzovleva ni živa, ni mrtva.

U prvi mah Vronski još nije vladao ni sobom, ni konjem. Sve do prve prepone, do rijeke, on nije mogao upravljati kretanjem konja.

Gladijator i Dijana primicahu se skupa i gotovo se istog istacatog trena: hop- hop, uzdigoše ponad rijeke i preletješe na drugu stranu; neopazice, kao da leti, izvi se za njima Fru-Fru, ali istog časa kad se Vronski oćutio u zraku, gotovo pod nogama svoga konja, opazi on Kuzovleva kako se s Dijanom valja s onu stranu rijeke. (Kuzovlev je poslije skoka bio ispustio vođice te je konj poletio s njime naglavce.) Te je pojedinosti Vronski doznao tek kasnije, sad je pak vidio samo to da baš pod noge, kamo je imala stati Fru-Fru, može dospjeti Dijanina noga ili glava. Ali se Fru-Fru, poput mačke u padu, napregla u skoku nogama i leđima te, mašivši konja, pojurila dalje.

»O, mila!« pomisli Vronski.

Kad prijeđe rijeku, Vronski potpuno zagospodari konjem i stane ga ustezati kaneći veliku preponu prijeći nakon Mahotina i već na idućem razmaku od dvjesta hvati na kojem nema prepone pokušati da ga preteče.

Velika prepona bijaše tik pred carskim paviljonom. Gospodar, i sav dvor, i gomila svijeta – svi su gledali njih – njega i Mahotina koji je za konjsku dužinu bio pred njima kad su prilazili đavolu (tako se zvala puna prepreka). Vronski je osjećao oči koje su bile sa svih strana na nj uprte, ali nije vidio ništa osim ušiju i šije svoga konja, zemlje što mu je jurila u susret te sapi i bijelih nogu Gladijatorovih kako brzo udaraju takt pred njim i kako sve jednako ostaju na jednom te istom razmaku. Gladijator se podiže, ničim ne zapevši uzmahne kratkim repom i izgubi se Vronskome iz očiju.

– Bravo! – reče nečiji glas.

U istom hipu pred očima Vronskoga, tik pred njim, sijevnuše daske na preponi. Bez i najmanje promjene u kretanju konj se izvi pod njim; daske zamakoše i samo straga nešto lupnu. Razdražen zbog Gladijatora koji je išao sprijeda, konj se prerano digao pred preponom i lupio o nju stražnjim kopitom. Ali mu se kret nije promijenio, pa Vronski, kad dobi komadić blata u lice, shvati da se opet nalazi na istoj udaljenosti od Gladijatora. Opet je pred sobom spazio njegove sapi, kusi rep, i opet one iste bijele noge što su se brzo kretale, ali se nisu udaljavale.