Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXVI

Svijažski bijaše predstavnik plemstva u svom kotaru. Bio je oko pet godina stariji od Levina i odavno oženjen. U njegovu je domu živjela njegova mlada svast, Levinu vrlo simpatična djevojka. A Levin je znao da su Svijažski i njegova žena jako željeli da tu djevojku udaju za njega. On je to doista znao, kao što to uvijek znaju mladići, takozvani ženici, premda se to nikad nikom ne bi usudio reći, i unatoč tome što se on htio ženiti, unatoč tome što bi po svim znacima ta nadasve privlačna djevojka morala biti divna žena, isto je tako znao, sve i kad ne bi bio zaljubljen u Kiti Ščerbacku, da bi se isto toliko mogao oženiti njome koliko i odletjeti u nebo. I ta mu je spoznaja zagorčavala zadovoljstvo kojemu se nadao od puta k Svijažskome.

Kad je dobio pismo od Svijažskoga s pozivom u lov, Levin smjesta pomisli na to, ali unatoč tome zaključi da su takve namjere Svijažskoga prema njemu samo njegove pretpostavke koje se ni na čemu ne temelje, te će stoga svejedno poći. Osim toga, u dubini duše on je htio da iskuša sebe, da bi se opet nekako približio toj djevojci. Domaći pak život Svijažskih bijaše nadasve prijatan, a sam Svijažski, najbolji tip zemskog radnika kojega je Levin ikad poznavao, bijaše Levinu uvijek izvanredno zanimljiv.

Svijažski bijaše jedan od onih ljudi koji su uvijek začuđavali Levina, čije vrlo dosljedno iako nikad samostalno rasuđivanje teče samo od sebe, a život, izvanredno određen i čvrst u svom toku, teče sam od sebe, potpuno nezavisno i gotovo uvijek u raskorak s tim rasuđivanjem. Svijažski bijaše izvanredno liberalan čovjek. On je prezirao plemstvo i većinu plemića smatrao za tajne pristaše kmetstva koji se samo zbog plašljivosti ne smiju pokazati kao takvi. Rusiju je smatrao propalom zemljom kao što je i Turska, a rusku vladu toliko lošom da nikada sebi nije čak ni dopuštao da ozbiljno kritizira vladine poslove, i u isto joj je vrijeme služio i bio uzorit predstavnik plemstva te bi, kad je polazio na put, uvijek stavljao službenu kapu s kokardom i crvenim obrubom. Držao je da se ljudski može živjeti jedino u inozemstvu, kamo je odlazio čim bi mu se ukazala prilika, a u isto je vrijeme u Rusiji vodio vrlo zamršeno i usavršeno gospodarstvo te s izvanrednim zanimanjem pratio sve i znao za sve što se radilo u Rusiji. On je smatrao da u svom razvoju ruski seljak stoji na prelaznom stupnju između majmuna i čovjeka, a u isto je vrijeme na zemskim izborima najvoljkije stiskao ruku seljacima i osluškivao njihova mišljenja. On niti je bio sujevjeran, niti je u šta drugo vjerovao, ali je bio vrlo brižan oko toga da se popravi život svećenstva i da se smanje crkvene općine pri čemu je uvijek radio na tome da crkva ostane u njegovu selu.

Što se tiče ženskog pitanja bio je na strani krajnjih pobornika pune ženske slobode, a osobito njihova prava na rad, ali je sa ženom živio tako da su svi uživali gledajući njihov složan obiteljski život bez djece, a uredio je život svoje žene tako da ona ništa nije radila niti je mogla raditi, osim što se zajednički s mužem brinula kako da što ljepše i što vedrije provedu vrijeme.

Značaj Svijažskoga ne bi za Levina predstavljao nikakvih teškoća ni pitanja; da nije imao običaj suditi o ljudima po onome što je najbolje u njima, on bi rekao u sebi: budala ili gad, i sve bi bilo jasno. Ali on nije mogao reći budala zato što je Svijažski bio nesumnjivo ne samo veoma pametan nego i veoma obrazovan čovjek koji na neobično jednostavan način, pokazuje svoje obrazovanje. Nije bilo predmeta koji on ne bi poznavao; ali on je svoje znanje pokazivao tek onda kad bi na to bio primoran. Još je manje Levin mogao reći da je on gad zato što je Svijažski bio nesumnjivo čestit, dobar, pametan čovjek koji je vedro, živahno, ustrajno radio svoj posao koji je visoko cijenila sva njegova okolina, a nije zacijelo nikad svjesno radio niti je mogao uraditi išta ružno.

Levin se trudio da ga shvati i nije ga shvaćao te je uvijek kao živu zagonetku motrio njega i njegov život.

Oni su prijateljevali te je zato Levin sebi dopuštao da potanko ispituje Svijažskoga, da zadire do samoga temelja njegova nazora o svijetu; ali to vazda bijaše uzalud. Svaki put kad bi Levin pokušavao proniknuti dalje od vrata koja su bila svima otvorena u pristupačne odaje uma Svijažskoga, primjećivao je kako se Svijažski lako zbunjuje; jedva primjetna uplašenost izražavala bi mu se u pogledu kao da se bojao da će ga Levin shvatiti te je pružao dobrodušan i vedar otpor.

Sada, pošto se razočarao u gospodarstvu, Levinu je bilo osobito prijatno da proboravi neko vrijeme kod Svijažskoga. Ne govoreći o tome kako je na njega ugodno djelovala slika ovih sretnih, sobom i drugima zadovoljnih golubana, njihova lijepo uređena gnijezda, osjećajući se toliko nezadovoljan svojim životom, on je sada jako zaželio dokopati se one tajne u Svijažskom koja je činila da mu je život bio tako jasan, određen i vedar. Osim toga, Levin je znao da će kod Svijažskoga sresti susjede vlasteline te mu sada bijaše naročito zanimljivo da povede, posluša one iste gospodarstvene razgovore o ljetini, o naimanju radnika i sl., koji se, Levin je to znao, po običaju smatrao za nešta vrlo nisko, ali koji su se Levinu sada činili jedino važni.

»To možda nije bilo važno u doba kreposnoga prava ili nije važno u Engleskoj. U oba slučaja uvjeti su određeni; ali u nas danas, kad se sve to prekrenulo i tek se sređuje, pitanje kako će se uglaviti ti uvjeti jeste jedino važno pitanje u Rusiji«, mišljaše Levin.

Lov je ispao gore nego je Levin očekivao. Močvara se sasušila te šljuka uopće nije bilo. Čitav je dan prehodao i donio samo tri, ali je zato, kao i uvijek iz lova, došao s izvrsnim tekom, izvrsna raspoloženja i u onom uzbuđenom duševnom stanju koje se uvijek javljalo kad se više tjelesna kretao. I u lovu, dok nije, reklo bi se, ni o čemu mislio, malo-malo te bi mu opet padao na pamet starac sa svojom porodicom, a to je ostavljalo takav dojam da nije bila potrebna samo pažnja, nego i rješenje nečega s tim u vezi. Navečer, uz čaj, u nazočnosti dvojice vlastelina koji su došli u nekom poslu oko skrbništva, zapodje se upravo onaj zanimljivi razgovor što ga je Levin i očekivao. Levin je za čajnim stolom sjedio pored domaćice te morao voditi razgovor s njome i sa svasti koja je sjedila njemu nasuprot. Domaćica je bila plavokosa i oniska žena okrugla lica koja je sva sjala od smiješka i jamica na obrazima. Levin je nastojao da preko nje riješi onu njemu važnu zagonetku koju je predstavljao njen muž; ali nije imao pune slobode misli jer mu je bilo teško i neugodno. Teško mu je i neugodno bilo zbog toga što je prema njemu sjedila svast u naročitoj haljini koju je, kako se njemu činilo, zbog njega obukla s posebnim izrezom u obliku trapeza na bijelim grudima; bez obzira na to što su grudi bile vrlo bijele, ili upravo zbog toga što su bile vrlo bijele, taj je četverokuti izrez bio uzrokom da Levin nije mogao slobodno misliti. Umišljao je sebi, vjerojatno pogrešno, da je taj izrez bio napravljen zbog njega, i mislio je da nema prava motriti ga te je nastojao da ga ne motri; ali je osjećao da je on kriv već samo zato što je izrez bio napravljen.

Levinu se činilo da on nekoga obmanjuje, da bi on morao nešto objasniti, ali da se to nikako ne može objasniti te je zato neprestano crvenio, bio nemiran i nespretan. Njegova se neumjesnost prenosila i na ljepušavu svast. Ali domaćica to, reklo bi se, nije primjećivala te ju je hotimice uvlačila u razgovor.

– Vi kažete – nastavi domaćica započeti razgovor – da moga muža zanima sve što je rusko. Naprotiv, on zna biti radostan u inozemstvu, ali nikad tako kao ovdje. Ovdje se on osjeća u svojoj sferi. On ima toliko posla, a ima i dara da se svime zanima. Ah, vi niste bili u našoj školi?

– Vidio sam... To je bršljanom obrasla kućica?

– Jest, to je Nastino djelo – reče ona pokazujući na sestru.

– Vi sami predajete? – upita Levin nastojeći da gleda mimo izreza, ali osjećajući, kadgod pogleda u tom pravcu uvijek će vidjeti izrez.

– Da, sama sam predavala i predajem, ali mi imamo divnu učiteljicu. I gimnastiku smo uvele.

– Ne, zahvaljujem, ne bih više čaja – reče Levin pa, osjećajući da će biti neučtiv. ali da više nije kadar produžiti ovaj razgovor, crveneći se ustade. – Čujem vrlo zanimljiv razgovor – dodade te priđe drugom kraju stola gdje je sjedio domaćin s dvojicom vlastelina. Svijažski je sjedio bočno prema stolu, nalakćenom rukom vrteći šalicu, drugom skupljajući u šaku svoju bradu te je prinoseći nosu i opet puštajući kao da je njuši. On je blistavim crnim očima motrio pravo u vlastelina sijedih brkova koji se žestio i očito ga je zabavljalo ono što je on govorio. Vlastelin se žalio na puk. Levinu bješe jasno da Svijažski znade takav odgovor na vlastelinove žaobe koji bi smjesta uništio sam smisao njegove priče, ali da on po svom položaju ne može reći taj odgovor te s kakvim-takvim zadovoljstvom samo sluša komičnu vlastelinovu priču.

Vlastelin sijedih brkova bijaše očito okorjeli pristaša kreposnoga prava i seoski starosjedilac, strastven seoski gospodar. Ta je znamenja Levin vidio i u odjeći – u staromodnom, izlizanom svečanom crnom kaputu na koji vlastelin očito nije bio navikao, te u njegovim pametnim, natmurenim očima, te u skladnom ruskom govoru, te u zapovjednom tonu očito stečenu dugim iskustvom, te u odlučnim pokretima velikih, lijepih preplanulih ruku sa starim vjenčanim prstenom na prstenjaku.