Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXVIII

Kad se Aleksej Aleksandrovič pojavio na trkama, Ana je već sjedila u paviljonu pored Betsi, u onom paviljonu u kojem se okupilo cijelo više društvo.  Spazila je muža još izdaleka. Dva su čovjeka, muž i ljubavnik za nju bila dva životna središta, te je i bez vanjskih sjetila osjećala njihovu blizinu. Još je izdaleka osjetila da joj se muž približuje pa ga je nehotice pratila u onim valovima svjetine među kojima se kretao. Vidjela je kako je prilazio paviljonu, sad dobrostivo odgovarajući na poklone koji su tražili njegovu naklonost, sad se prijateljski, rasijano zdraveći s jednakima, sad brižno iščekujući poglede moćnika ovoga svijeta i skidajući svoj okrugli velik šešir što mu je pritiskivao krajičke ušiju.

Poznavala je sve te načine pozdravljanja i svi su joj bili odvratni. »Puko častoljublje, puka želja za uspjehom – to je sve što ima u duši – mislila je – a uzvišene misli, ljubav za prosvjetu, za religiju, sve su to – tek sredstva da se uspije.« Po njegovim pogledima na gospojinski paviljon (gledao je ravno u nju, ali nije prepoznao žene u moru muselina, traka, perja, suncobrana i cvijeća) shvatila je da je on traži, ali ona ga namjerno nije primjećivala.

– Alekseju Aleksandroviču, – dovikne mu kneginja Betsi – bit će da ne vidite žene; evo je!

On se osmjehnuo svojim hladnim osmijehom.

– Ovdje je toliko sjaja da se čovjeku oči pomute – reče i pođe u paviljon.

Nasmiješio se ženi, kao što mora da se nasmiješi muž kad sretne ženu, iako se maloprije s njom vidio, i pozdravio se s kneginjom i drugim znancima davši svakome što mu pripada, to jest, našalivši se s damama i izmijenivši pozdrave s muškarcima. Dolje kraj paviljona stajaše general-ađutant, čuven sa svoga uma i obrazovanja koga je Aleksej Aleksandrovič cijenio. Aleksej Aleksandrovič zapodjene razgovor s njime.

Bijaše razmačica između trka te stoga ništa nije smetalo razgovoru. General-ađutant osuđivaše utrke. Aleksej Aleksandrovič odvraćaše braneći ih. Ana je slušala njegov tanak, jednoličan glas ne propuštajući nijedne riječi, i svaka joj se njegova riječ činila lažna te joj je bolno parala uho.

Kad je počela trka na četiri vrste s preponama, ona se nagnula naprijed i, ne spuštajući očiju, motrila Vronskoga kako prilazi konju i uzjahuje, a u isto vrijeme slušala onaj odvratni, blebetavi mužev glas. Mučio ju je strah za Vronskoga, ali još ju je više mučio, činilo joj se, blebetavi zvuk tankoga muževa glasa poznatih intonacija.

»Ja sam zla žena, ja sam propala žena – mislila je. – Ali ja ne volim lagati, ne trpim laži, a njegova (muževa) hrana – to je laž. On sve zna, sve vidi; što li on osjeća kad može tako mirno govoriti? Da ubije mene, da ubije Vronskoga, poštovala bih ga. Ali neće, njemu je potrebna samo laž i prividna pristojnost« – govoraše Ana za se ne misleći na to što bi ona zapravo htjela od muža, kakav bi htjela da on bude. Ona nije shvaćala ni to da je ova današnja naročita razgovorljivost Alekseja Aleksandroviča, koja ju je tako razdraživala, bila samo izraz njegova unutarnjeg uzbuđenja i nemira. Kao što dijete koje se udari skačući proteže svoje mišice da zagluši bol, tako je Alekseju Aleksandroviču bilo potrebno umno gibanje da zagluši ove misli o ženi što su u njenoj nazočnosti i u nazočnosti Vronskoga i pri neprestanom ponavljanju njegova imena svraćale na se pozornost. I kao što je djetetu prirodno skakati, tako je i njemu bilo prirodno lijepo i pametno govoriti. Govorio je:

– U vojnim, konjičkim utrkama opasnost je prijeko potreban uvjet trke. Ako Engleska u vojnoj povijesti može istaći najsjajnije konjičke podvige, onda je to samo zato što je ona u prošlosti u sebi razvijala tu snagu i životinja i ljudi. Po mom mišljenju sport ima veliko značenje, a mi, kao i uvijek, vidimo samo ono što je na samoj površini.

– Nije samo na površini – reče kneginja Tverska. – Vele da je jedan oficir slomio dva rebra.

Aleksej Aleksandrovič se osmjehne svojim osmijehom koji je samo otkrivao zube, ali ništa više nije kazao.

– Recimo, kneginjo, da to nije na površini – reče on – nego unutra. Ali ne radi se o tome – i on se opet obrati generalu, jer je s njime govorio ozbiljno – ne zaboravite da se takmiče oficiri koji su odabrali taj zanat, i priznajte da svako zvanje ima i svoje naličje. To su baš oficirske dužnosti. Gadni sport pesničenja ili španjolskih toreadora znak je barbarstva. Ali specijalizirani sport je znak napretka.

– Ne, drugi put ja ne idem; to me suviše uzbuđuje – reče kneginja Betsi. – Nije li tako, Ana?

– Uzbuđuje, ali se čovjek ne može otrgnuti – reče druga jedna dama. – Da sam ja Rimljanka, ne bih propustila ni jedan cirkus. Ana ništa ne odgovori i, ne spuštajući durbina, gledaše u jedno mjesto. U to je kroz paviljon prolazio neki visoki general. Ušutavši, Aleksej Aleksandrovič hitro, ali dostojanstveno ustade te se duboko pokloni oficiru u prolazu.

– Vi se ne utrkujete? – oficir se našali s njime.

– Moja je trka teža – s poštovanjem odgovori Aleksej Aleksandrovič. Pa iako odgovor nije ništa značio, oficir se gradio kao da je čuo pametnu riječ od pametna čovjeka te da potpuno shvaća la pointe de la sauce. 

– Postoje dvije strane – uze opet Aleksej Aleksandrovič – izvršitelji i gledaoci; a ljubav za te predstave najpouzdaniji je znak da su gledaoci na niskom nivou, priznajem, međutim...

– Kneginjo, oklada! – začuje se odozdo glas Stjepana. Arkadjiča koji se obraćao Betsi. – Za koga ste vi?

– Ana i ja smo za kneza Kuzovleva – odgovori Betsi.

– Ja sam za Vronskoga. Vrijedi.

– Može!

– Eh što je lijepo, zar nije?

Aleksej Aleksandrovič pošutje dok su oko njega govorili, ali odmah opet počne.

– Priznajem, ali muževne igre... – nastavio je on. Ali u taj čas potekoše jahači, te svi razgovori umuknuše. Aleksej Aleksandrovič zamuknu, i svi se podigoše i okrenuše rijeci. Aleksej Aleksandrovič se nije zanimao trkama pa zato nije gledao trkače, već je rasijano stao kružiti umornim očima po gledaocima. Pogled mu se ustavi na Ani.

Lice joj je bilo blijedo i strogo. Očito, ona ništa i nikoga nije vidjela osim jednoga. Ruka joj je grčevito stiskala lepezu i nije disala. Pogledao ju je i brzo svrnuo pogled razgledajući druga lica. »Pa evo i ova je dama i druge su isto tako vrlo uzbuđene; to je posve prirodno«, reče u sebi Aleksej Aleksandrovič. Htjede da je ne gleda, ali je ona nehotice privlačila njegov pogled. Opet se zagledao u to lice nastojeći da ne čita ono što je tako jasno na njemu bilo napisano te je, protiv svoje volje, užasavajući se čitao na njemu ono što on nije htio znati.

Prvi pad Kuzovleva na rijeci uzbudi sve, ali Aleksej Aleksandrovič vidje jasno na blijedu, slavodobitnu Aninu licu da onaj koga je ona gledala nije pao. Kad je nakon toga, pošto su Mahotin i Vronski preskočili veliku barijeru, naredni oficir pao na tom istom mjestu na glavu i smrtno se ugruhao, a žamor se užasa pronio po cijeloj publici, Aleksej Aleksandrovič vidje da Ana toga nije čak ni opazila te da je jedva shvatila o čemu se to počelo govoriti oko nje. Međutim se on sve češće i češće i s velikom upornošću pogledom upijao u nju. Sva zanesena prizorom Vronskoga kako trči, oćutje Ana sa strane na se uprt pogled hladnih očiju svojega muža.

U jednom se hipu osvrnula, upitno ga pogledala pa se, lako se namrštivši, opet okrenula.

– Ah, svejedno mi je – kao da mu je rekla i više ga nijedanput nije pogledala.

Trka nije prošla sretno, i od sedamnaestorice popadalo je i ugruhalo se više od polovine. Na kraju trke svi bijahu uzrujani, a uzrujanost se još više povećala time što je car bio nezadovoljan.