Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

VIII

Pri koncu svibnja, kad je već sve više ili manje bilo uređeno, primila je mužev odgovor na svoje žalbe na seoski nered. Pisao joj je moleći za oprost što nije bio o svemu promislio i obećao da će doći prvom prilikom. Ta se prilika ne ukaza te sve do početka lipnja Darja Aleksandrovna osta sama na selu. O Petrovu postu, jedne se nedjelje Darja Aleksandrovna odvezla na službu božju da pričesti svu svoju djecu. U svojim intimnim, filozofskim razgovorima sa sestrom, majkom, prijateljima, Darja Aleksandrovna je vrlo često sve njih začuđavala svojim slobodnjaštvom prema religiji. Ona je imala svoju neobičnu religiju metempsihoze u koju je čvrsto vjerovala slabo se obzirući na crkvene dogme. Ali u porodici – i to ne tek toliko da pokaže primjerom, nego svim srcem – ona je strogo ispunjavala sve crkvene propise, a to da djeca gotovo godinu dana nisu bila na pričesti, jako ju je uznemirivalo te je uz potpuno odobravanje i razumijevanje Matrjone Filimonovne odlučila da to izvrši sada, ljeti.

Nekoliko je dana unaprijed Darja Aleksandrovna smislila kako će obući svu djecu. Bile su sašivene, prepravljene i oprane oprave, otpušteni porubi i nabori, prišivena dugmad i pripravljene vrpce. Jedino je Tanjina haljina, koju je uzela da šije Engleskinja, Darji Aleksandrovnoj popila mnogo krvi. Prepravljajući haljinu, Engleskinja je napravila šavove na pogrešnom mjestu, suviše izrezala oko rukava i posve pokvarila haljinu. Tanja je bila tako stegnuta u ramenima da ju je bilo žalosno i pogledati. Ali se Matrjona Filimonovna dosjetila da doda oklinke te da napravi ogrtačić. Sve se popravilo, ali je s Engleskinjom bila gotovo izbila svađa. Ujutro je ipak :sve bilo u redu te oko devet sati – rok do kojega su zamolili oca protu da počeka sa službom božjom, sjajeći se od radosti djeca su obučena stajala pred kočijom kod ulaznih vrata čekajući mater.

Umjesto razjogunjenoga Vranca, po nagovoru Matrjone Filimonovne u kočiju upregoše nadglednikova Riđana, i Darja Aleksandrovna zadržana brigama oko svoje toalete, odjevena u bijelu haljinu od muselina iziđe da zauzme svoje mjesto. Darja Aleksandrovna se češljala i oblačila sva brižna i uzbuđena. Prije se oblačila radi sebe, da bude lijepa i da se svidi drugima; kasnije, što je više starjela to joj se neugodnije bilo oblačiti; vidjela je koliko je poružnjela. Ali sada se opet oblačila sva zadovoljna i uzbuđena. Sada se nije oblačila radi sebe, ni radi svoje ljepote, već da ne bi kao mati te krasne djece kvarila općega dojma. Pa, pošto se posljednji put pogledala u ogledalo, ostade zadovoljna sobom. Bila je lijepa. Ne onako lijepa kako je nekoć željela biti na plesu, nego lijepa za svrhu koju je sada imala u glavi.

U crkvi osim seljaka, sluga i njihovih žena nije bilo nikoga. Ali je Darja Aleksandrovna vidjela, ili joj se činilo da je vidjela divljenje što su ga pobuđivala njena djeca i ona. Ne samo da su djeca bila divna u svojim svečanim odjećicama, nego su bila draga i po tome što su se lijepo ponašala. Aljoša, istina, nije baš kako treba stajao: on se neprestano okretao i htio pogledati svoj kaputić straga; pa ipak je bio neobično mio. Tanja je stajala kao velika i pazila na male. Najmlađa, Lili, bila je dražesna zbog toga što se naivno čudila svemu i teško da se čovjek ne bi osmjehnuo kad je, pričestivši se, rekla: »Please, some more.« Vraćajući se kući, djeca su osjećala da se dogodilo nešto svečano te su bila vrlo mirna. I kod kuće je sve išlo dobro; ali za doručkom Griša poče zviždati i, što je bilo još gore, nije slušao Engleskinju te mu ne dadoše slatkog piroga. Da je bila tu, Darja Aleksandrovna ne bi dopustila da ga na takav dan kažnjavaju; ali valjalo je poduprijeti Engleskinjin nalog, pa je ona potvrdila njenu odluku da Griša ne dobije slatkoga piroga. To malo pokvari opću radost.

Griša je plakao govoreći da je i Nikolinjka zviždao ali da njega nisu kaznili, i da on ne plače zbog piroga – njemu je svejedno – već zbog toga što su prema njemu nepravedni. To je već bilo suviše žalosno, pa Darja Aleksandrovna odluči da će, pošto porazgovori s Engleskinjom, oprostiti Griši te pođe k njoj. Međutim, kad je prolazila kroz dvoranu, ugleda prizor koji je tako obraduje da su joj suze udarile na oči te je sama oprostila grešniku.

Mali je kažnjenik sjedio u dvorani na prozoru u kutu; pored njega je stajala Tanja s tanjirom. Pod izlikom da želi nahraniti lutke ona je zamolila Engleskinju da joj dopusti odnijeti svoj dio piroga u dječju sobu te ga je, mjesto toga, odnijela bratu. Plačući i dalje zbog nepravedne kazne koju je bio pretrpio, on je jeo doneseni pirog i kroz plač na prekide govorio: »Jedi i ti, skupa ćemo jesti... skupa.«

Na Tanju je najprije počela djelovati sućut prema Griši, onda svijest o njezinu dobru djelu, te joj se pojaviše suze u očima; međutim ona je ne odbijajući jela svoj dio. Kad spaziše majku, uplašiše se, ali kad zagledaše u njeno lice, razumjedoše da rade dobro, nasmijaše se i usta punih piroga stadoše rukama brisati nasmiješene usne te izmazaše svoja zasjajena lica suzama i slatkom.

– Pobogu djeco!! Nova, bijela odjeća! Tanja! Griša! – govoraše mati nastojeći spasti odjeću, ali sa suzama u očima smiješeći se blaženim, ushićenim smiješkom.

Novu odjeću skidoše, djevojčicama bi naređeno da obuku bluzice, a dječacima stare kaputiće i bi naređeno da se upregnu duga kola s klupama, opet, na veliku žalost nadglednikovu – Riđana u zapregu – da se odvezu u gljive i na kupanje. Zanosna se cika nadiže u dječjoj sobi i ne umuknu sve do polaska na kupanje.

Gljiva nabraše punu kotaricu, čak je i Lili našla jedan vrganj. Prije je bilo tako da ih je miss Hool nalazila i pokazala joj; ali sad je ona sama našla velik vrganj te nasta opća zanosna graja: »Lili je našla pravu gljivu!«

Zatim su se odvezli do rijeke, ostavili konje ispod breza i pošli na kupalište. Pošto je privezao uz drvo konje koji su se branili od obada, kočijaš Terentij legne na travu u hladovinu pod brezom te zapali lulu, a s kupališta dopiraše do njega neprekidna vesela dječja cika.

Premda je bilo naporno paziti na svu djecu i sprečavati njihove nestašluke, premda je teško bilo upamtiti i ne pobrkati sve te čarapice, hlačice, cipelice s različnih nogu te razvezivati, otkapčati i vezivati vrpce i dugmeta, Darja Aleksandrovna, budući da je i sama uvijek voljela kupanje i smatrala ga korisnim za djecu, ni u čemu nije tako uživala kao u tom kupanju sa svom djecom. Preturati sve te punane nožice, navlačeći na njih čarapice, uzimati u ruke i zagnjurivati ta golišava tjelešca i slušati čas radosnu, čas uplašenu vrisku; vidjeti ta zadihana lica otvorenih, uplašenih i veselih očiju, te svoje andelčiće kako se brčkaju, bijaše za nju velik užitak.

Kad je već polovina djece bila obučena, blagdanski obučene seljanke koje su skupljale mlječiku i druge trave, priđoše kupalištu i bojažljivo se zaustaviše. Matrjona Filimonovna zovnu jednu da joj dadne osušiti plahtu i košulju što su bile pale u vodu, a Darja se Aleksandrovna upusti u razgovor sa seljankama. Seljanke su se isprva smjehuljile u šaku i nisu razumjele pitanja, ali se brzo osmjeliše i upustiše u razgovor smjesta pridobivši Darju Aleksandrovnu, jer su pokazale da iskreno uživaju u njenoj djeci.

– Gle ti ljepotice, bijela je bjelcata kao šećer – govoraše jedna uživajući u Tanjici i mašući glavom. – A mršava je...

– Jest, bolesna je bila.

– Gle ti njega, i on se kupao – govoraše druga za dojenče.

– Nije, on ima tek tri mjeseca – odgovori Darja Aleksandrovna ponosno.

– Gle ti njega!

– A imaš li ti djece?

– Imala sam četvoro, dvoje je ostalo: dječak i djevojčica. O prošlom sam je mesojeđu odbila.

– A koliko joj je?

– Pa druga godinica.

– A zašto si je dojila tako dugo?

– Naš je običaj: tri posta...

I razgovor posta za Darju Aleksandrovnu jako zanimljiv: kako je rađala? Od čega je bolovalo? Gdje joj je muž? Dolazi li često?

Darji se Aleksandrovnoj nije dalo rastati sa seljankama, toliko joj je bio zanimljiv razgovor s njima, toliko su posve jednaki i jedni te isti bili njihovi interesi. Najugodnije pak Darji Aleksandrovnoj bješe to što je jasno vidjela da su sve te žene najviše uživale u tome što ona ima mnogo djece i što su ona lijepa. Seljakinje su još i nasmijale Darju Aleksandrovnu i uvrijedile Engleskinju, jer je ona dala povoda onome njoj neshvatljivom smijehu.

Jedna je mlada seljanka pogledala Engleskinju koja se oblačila posljednja, pa kad ona navuče na se treću suknju, nije mogla a da ne primijeti: »Vidi, vidi, vuče, vuče, a nikako da navuče!« – rekla je, a sve one udariše u grohot.