Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXXIV

Kad je odlazio iz Petrograda, Vronski je svoj veliki stan u Morskoj ulici ostavio prijatelju i voljenom drugu Petrickom. Petricki je bio mlad poručnik, ne baš jako visoka roda i ne samo da nije bogat, nego je bio do vrata u dugovima, podveče uvijek pijan i često dospijevao u pritvor zbog različitih i smješnih i prljavih dogodovština, ali omiljen i među drugovima i među starješinama. Kad se oko dvanaest sati sa stanice vozio u svoj stan, Vronski je pred ulazom primijetio poznatu najamnu kočiju. Još dok je zvonio, čuo je kroz vrata kikot muškaraca, i žubor ženskoga glasa, i povik Petrickoga: »Ako je neki lupež, ne puštajte ga!«

Vronski nije naredio oficirskom momku da ga najavi te nečujno uđe u prvu sobu. Barunica Šiljton, prijateljica Petrickoga, blistajući ljubičastim atlasom haljine i rumenim plavokosim lišćem te, poput kanarinke, ispunjavajući čitavu sobu svojim pariškim govorom, sjedila je za okruglim stolom kuhajući kavu. Oko nje su sjedili Petricki u kabanici i konjički kapetan Kamerovski u propisanoj uniformi, vjerojatno na povratku iz službe.

– Bravo! Vronski! – vikne Petricki poskakujući i štropoćući stolcem. – Domaćin glavom! Barunice, za njega kavu iz novoga kavenjaka. Tko bi rekao! Nadam se da si zadovoljan uresom svoga kabineta – reče on pokazujući barunicu. – Vi se znate.

– Kako da ne! – reče Vronski veselo se smiješeći i stiskajući malenu baruničinu ručicu. – I te kako! Stari smo prijatelji.

– Vi ste došli kući s puta – reče barunica – onda ja bježim. Ah, odoh ovog trena ako smetam.

– Vi ste kod kuće ondje gdje jeste, barunice, – reče Vronski.

– Zdravo, Kamerovski – doda on hladno stiskajući ruku Kamerovskome.

– Eto vi nikad ne umijete ovako lijepo govoriti – obrati se barunica Petrickome.

– Kako ne bih, ali zašto? Poslije ručka ni ja neću zboriti lošije.

– Samo što poslije ručka to više ne vrijedi! No, pa dat ću ja vama kave, idite se umiti i urediti – reče barunica opet sjedajući i brižno obrćući vijak na novom kavenjaku. – Pjer, dajte kave – obrati se ona Petrickome. Pjerom ga je zvala po njegovu prezimenu Petricki ne skrivajući svojih odnosa s njime. – Ja ću dodati. 

– Pokvarit ćete.

– Ne, neću! Ej, a vaša žena? – reče odjednom barunica prekidajući razgovor Vronskoga s prijateljem. – Mi smo vas ovdje oženili. Jeste li doveli svoju ženu.

– Nisam, barunice. Ja sam rođen kao bohem i umrijet ću kao bohem.

– To bolje, to bolje. Dajte ruku.

I ne puštajući Vronskoga, sipajući šale, barunica mu stade pripovijedati o svojim najnovijim životnim planovima i stade ga zapitkivati za savjet.

– On mi nikako ne da rastavu! E pa šta da radim? (On, je bio njezin muž.) Sad kanim povesti parnicu. Šta mi vi savjetujete? Kamerovski, pripaziderte na kavu – iskipi; vidite, zaposlena sam! Hoću parnicu, jer mi moj imutak treba. Shvaćate li tu glupost da sam mu ja, tobože, nevjerna – reče prezirno – i zato on hoće da uživa moj imutak.

Vronski je sa zadovoljstvom slušao to veselo čavrljanje ljepuškaste žene, davao joj za pravo, dijelio polušaljive savjete i uopće odmah poprimio svoj uobičajeni ton u obraćanju sa ženama toga kova. U njegovu petrogradskom svijetu svi su se ljudi dijelili u dvije potpuno suprotne vrste; jedna, niža vrsta: trivijalni, glupi i, dakako, smiješni ljudi koji vjeruju u to da jedan muž treba da živi s jednom ženom, s kojom je vjenčan, da djevojka treba da je nevina, žena stidljiva, muškarac muževan, suzdržijiv i čvrst, da treba odgajati djecu, zarađivati svoj kruh, plaćati dugove – i druge tomu slične gluposti. To je bila vrsta staromodnih i smiješnih ljudi. Ali postojala je i druga vrsta ljudi, pravih, kojoj su svi oni pripadali u kojoj ponajprije treba biti elegantan, lijep, velikodušan, smion, veseo, odavati se svakoj strasti ne crveneći i svemu se ostalome podsmjehivati.

Vronski je samo u prvom trenutku bio zbunjen nakon dojmova iz posve drugoga svijeta što ih je donio iz Moskve; ali se odmah, kao da je turio noge u stare papuče, našao u svom pređašnjem vedrom i ugodnom svijetu. A kava i nije bila skuhana, nego je poprskala sve i pokipjela te izazvala upravo ono što je bilo potrebno, to jest dala je povoda za buku i smijeh i skvasila skupi ćilim i baruničinu haljinu.

– Eh, a sada, zbogom, inače se nikad nećete umiti i na mojoj će duši ostati najteži zločin uredna čovjeka, prljavština. Vi dakle savjetujete da mu stavim nož pod grlo?

– Svakako, i to tako da vam ručica bude što bliže njegovim usnama. On će poljubit vašu ručicu i sve će se svršiti sretno – odgovori Vronski.

– Dakle večeras u francuskom kazalištu! – Pa, zašuštavši haljinom, ona nestane.

Digne se i Kamerovski, a Vronski, ne čekajući da on iziđe, pruži mu ruku te se uputi u kupaonicu. Dok se on umivao, Petricki mu je u kratkim crtama opisao svoje prilike, koliko su se one izmijenile poslije odlaska Vronskoga. Novaca ni za lijeka. Otac je rekao da ne da i da neće platiti dugove. Krojač hoće da ga strpa u zatvor, a drugi jedan vjerovnik isto neprestano prijeti zatvorom. Komandant je puka izjavio da će, ako ti skandali ne prestanu, morati predati ostavku. Barunica mu dodijala k'o sam vrag, osobito stoga što neprestano traži novaca; a ima jedna, pokazat će je on Vronskome, čudo od ljepote, divota, u strogo istočnom stilu, »genre robinje Rebeke«46 razumiješ. I s Berkoševom sam se jučer posvadio, te je htio poslati sekundante, ali naravno, ništa od toga. Uopće sve je sjajno i neizmjerno veselo. I ne dajući drugu da se zadube u pojedinosti svoga položaja, Petricki mu počne pripovijedati sve zanimljive novosti. Slušajući toliko poznate priče Petrickoga u svom toliko poznato namještenom trogodišnjem stanu, Vronski je osjećao ugodu povratka naviknutom i bezbrižnom petrogradskom životu.

– Ne može biti! – poviče on maknuvši nogu s pedale umivaonika iz kojega je polijevao svoj crveni, snažni vrat.

– Ne može biti! – poviče on čuvši da se Lora sprijateljila s Milejevim i napustila Fertinghofa. A je li on svejednako tako glup i zadovoljan? A što je, dakle, s Buzulukovom?

– Ah, Buzulukov je doživio nešto – divota! – zaviče Petricki.

– Zna se, plesovi su njegova strast, i on nije propustio nijedan dvorski ples. Otišao je na veliki ples u novom čakou. Jesi li vidio nove čakoe? Vrlo su lijepi, lakši su. Stoji on tako... De, poslušaj.

– Da, ja slušam – odgovori Vronski tarući se čupavim ručnikom.

– Prolazi velika kneginja s nekim poslanikom i na njegovu nesreću zaveo se razgovor o novim čakoima. Velika kneginja htjela je pokazati novi čako... Vide oni kako naš prijaško stoji. (Petricki je pokazao kako on stoji s čakoom.) Velika kneginja zamolila ga da dade čako – ali on ga ne daje. Šta je zapravo? Isprva mu namiguju, kimaju, mršte se. Ukočio se. Možeš zamisliti. Najprije onaj... kako ga zovu... hoće već da uzme od njega čako... ali on ne daje!... On mu je istrgne i dade velikoj kneginji. »Gle, ovo je nova«, reče kneginja. Okrene čako i, možeš zamisliti, iz njega tres! Kruška, slatkiši, dvije funte slatkiša!... To je prijaško pokupio!

Vronski se previjao od smijeha. I dugo poslije toga, govoreći već o nečem drugom, svijao se on od zdrava smijeha, pokazujući svoje čvrste, guste zube kada bi se sjetio čakoa. Saznavši tako sve novosti, Vronski obuče s lakajevom pomoću vojničku odoru i odveze se da se prijavi. Pošto se prijavio, nakanio je odvesti se k bratu, k Betsi i učiniti nekoliko posjeta zato da počne zalaziti u ono društvo gdje bi mogao sresti Karenjinu.

Kao i uvijek u Petrogradu, on je otišao od kuće u namjeri da se ne vrati kući do kasne noći.