Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XIV

Prilazeći kući u najboljem raspoloženju, Levin začuje zvonce od glavnoga prilaza.

»Jest, to je sa željeznice – pomisli on – upravo je vrijeme moskovskoga vlaka... Tko li je to? Šta, ako je to brat Nikolaj? Nije li rekao: možda ću otići u kupke, a možda ću k tebi doći. U prvi mu mah bi strašno i neprijatno što će mu nazočnost brata Nikolaja pokvariti ovo sretno proljetno raspoloženje. Ali se posrami zbog toga osjećaja te je odmah, kao da je raskrilio svoj duševni zagrljaj, s radosnim ganućem očekivao i sad iz dna duše želio da to bude brat. Trgnuo je konja i kad je dojahao do pred bagren, opazi poštansku trojku što je dolazila od željezničke postaje i nekog gospodina, u bundi.

To nije bio brat. »Ah, kad bi bio kakav ugodan čovjek s kim bi se mogao porazgovoriti«, pomisli.

– A! – radosno poviče Levin podižući obje ruke uvis. – Evo nam draga gosta!

Ah, kako ti se radujem! – vikne čim prepoznade Stjepana Arkadjiča. »Doznat ću pouzdano je li se udala ili kad se udaje«, pomisli.

I toga divnoga proljetnog dana on osjeti da ga uspomena na nju uopće ne boli.

– Šta, nisi očekivao? – uze Stjepan Arkadjič izlazeći iz saonica s grudicom blata ponad nosa, na obrazu i obrvama, ali sjajući od veselja i zdravlja. – Dođoh da te vidim – prvo – reče grleći ga i ljubeći – da idem na šljuke – drugo, i da prodam šumu u Jergušovu – treće.

– Divno! A kakvo je tek proljeće? Kako to da si se saonicama dovezao?

– Kolima je još gore, Konstantine Dmitriču, – odgovori poznati poštanski kočijaš.

– Eh, veoma ti se, veoma radujem – Levin će iskreno smijući se dječji radosnim smiješkom.

Levin otprati svoga gosta u sobu za goste, kamo unesoše i stvari Stjepana Arkadjiča: vreću, pušku u navlaci, torbicu s cigarama pa, pošto ga ostavi da se umije i presvuče, ode u poslovnicu da kaže za oranje i djetelinu. Agafja Mihajlovna koja je uvijek bila vrlo zabrinuta za čast doma, presretne ga u predsoblju upitima u pogledu ručka.

– Činite što hoćete, samo brže – reče on i pođe do nadglednika.

Kad se vratio, Stjepan je Arkadjič umiven, počešljan i vas se sjajeći od smiješka izlazio iz svoje sobe, te zajedno pođoše gore.

– Eh, što mi je drago da sam ti mogao doći! Sad ću dokučiti u čemu se sastoje ta otajstva koja ti ovdje oživotvoruješ. Međutim, ja ti uistinu zaviđam. Kakav dom, kako je sve sjajno! Svijetlo, veselo – govoraše Stjepan Arkadjič zaboravljajući da nije uvijek proljeće i da nisu uvijek vedri dani kao što je danas.

– I tvoja je dadiljica tako divna! Poželjnija bi bila ljepuškasta sobarica u pregačici; ali za tvoje kaluđerstvo i strogi stil – ovo je posve lijepo.

Stjepan Arkadjič ispripovjedi mnogo zanimljivih novosti i za Levina posebno zanimljivu novost da se njegov brat, Sergej Ivanovič, sprema ovoga ljeta njemu na selo.

Stjepan Arkadjič ne reče ni jedne riječi o Kiti ni bilo šta o Ščerbackijevima; samo mu je izručio ženin pozdrav. Levin mu je bio zahvalan što je bio tako delikatan i veoma se radovao gostu. Kao i uvijek za njegova samovanja u njega se nabrala sva sila misli i osjećanja koje on nije mogao prenijeti svojoj okolini te je sad u Stjepana Arkadjiča pretakao i pjesničku radost zbog proljeća, i nevolje i planove u gospodarstvu, i misli i opaske o knjigama što ih je čitao, a osobito ideju o svojem djelu, temelj kojega je sačinjavala kritika svih starih djela o gospodarstvu, iako on sam toga nije opažao.

Uvijek drag, sve otprve shvaćajući, Stjepan je Arkadjič ovoga puta bio osobito drag, i Levin je zapazio da mu se obraća s nekim novim poštovanjem i nekakvom nježnošću, što mu je laskalo. Nastojanja Agafje Mihajlovne i kuhara da ručak bude osobito dobar, imala su za posljedicu tek to da su se oba izgladnjela prijatelja, kad sjedoše da založe, već bila najela kruha s maslacem, sušene ribe i slanih gljiva, ali još i to da je Levin naredio da se juha donese bez piroga, kojima je kuhar htio posebno iznenaditi gosta. Međutim Stjepan Arkadjič, iako bješe navikao na drugačije ručkove, sve smatraše za predivno: i travaricu, i kruh, i maslac, a osobito sušenu ribu, i gljive, i šči od kopriva, i kokoš u bijelom umaku, i bijelo krimsko vino – sve je bilo predivno i bajno.

– Izvrsno, izvrsno – govoraše pripaljujući debelu cigaru poslije pečenke. – Došao sam k tebi baš kao čovjek kad nakon buke i trešnje na parobrodu siđe na mirnu obalu. Dakle ti veliš da se sam elemenat radnika mora proučavati i da se prema njemu mora upravljati pri izboru načina vođenja gospodarstva. Ja sam dakako u tome laik; ali mi se čini da će teorija i njena primjena imati utjecaja i na radnika.

– Hoće, ali stani: ja ne govorim o političkoj ekonomiji, govorim o nauci o gospodarstvu. Ona mora biti poput prirodnih znanosti te mora proučavati dane pojave i radnika s njegovim ekonomskim, etnografskim...

Uto uđe Agafja Mihaj lovna sa slatkom.

– Eh, Agafja Mihajlovna, – Stjepan će joj Arkadjič ljubeći vrške svojih punačkih prstiju – što je vaša riba, što je travaričica! Nego, nije li vrijeme, Kostja? – doda on.

Levin kroz prozor pogleda sunce što se spuštalo za ogoljele šumske vrhove.

– Vrijeme je, vrijeme – reče on. – Kuzma, preži kola! – i otrči dolje.

Kad je sišao, Stjepan Arkadjič sam oprezno skine navlaku od konopljina platna s lakiranog kovčežića pa, pošto ga otvori, stane sklapati svoju skupocjenu pušku novog tipa. Budući da je namirisao veliku napojnicu, Kuzma se nije micao od Stjepana Arkadjiča te mu je navlačio i čarape i čizme što mu je Stjepan Arkadjič drage volje prepuštao da čini.

– Naredi, Kostja, ako dođe trgovac Rjabinin – naložio sam mu da danas dođe – da ga prime i neka pričeka...

– A zar ti Rjabininu prodaješ šumu?

– Da. Zar ga ti poznaješ?

– Kako da ga ne poznajem. Imao sam s njime posla »apsolutno i definitivno«. Stjepan se Arkadjič nasmija. »Definitivno i apsolutno« bijahu omiljele trgovčeve riječi.

– Da, govori smiješno da je milota. Razumjela si kamo ide gospodar! – doda kad potapša rukom Lasku, jer se cvileći motala oko Levina i lizala mu čas ruku, čas čizme i pušku.

Kola su već stajala pred ulaznim stepenicama kad oni iziđoše.

– Naredio sam da upregnu, iako nije daleko; a da odemo pješke?

– Ne, radije se odvezimo – reče Stjepan Arkadjič prilazeći kolima. Sjeo je umotavši svoje noge tigrovim pokrivačem te zapalio cigaru. – Kako to da ti ne pušiš? Cigara – nije to naprosto tek užitak, nego vrhunac i znamenje užitka. To ti je život! Baš je lijepo! Evo kako bih ja želio živjeti!

– A tko ti brani? – smiješeći se reče Levin.

– Nemoj, ti si sretan čovjek. Sve što voliš, ti imaš. Voliš konje – imaš, pse – imaš, lov – imaš, gospodarstvo – imaš.

– Možda zato što se radujem onome što imam, i ne tugujem za onim čega nemam – reše Levin pošto se sjetio Kiti.

Stjepan Arkadjič razumjede, pogleda ga, ali ništa ne reče...

Levin je bio zahvalan Oblonskome zbog toga što on, kako bijaše uvijek taktičan, primijetivši da se Levin boji razgovora o Ščerbackijevima, o njima nije ništa govorio; ali sad bi Levin već rado bio doznao ono što ga je toliko mučilo, ali se nije usudio zapodjenuti razgovora.

– Nego, reci kako tvoji poslovi? – reče Levin pošto je pomislio da je ružno od njega što misli samo na sebe.

Oči Stjepana Arkadjiča veselo zablistaše.

– Pa ti ne priznaješ da je moguće voljeti kolače kad postoji određen obrok – po tvojemu je to zločin, a ja ne prihvaćam života bez ljubavi – reče on pošto je na svoj način shvatio Levinovo pitanje. – A šta mogu kad sam tako stvoren. I doista se time tako malo nanosi šteta kome, a ti toliko uživaš...

– Šta, da nema što novo? – upita Levin.

– Jeste, brate! Eto vidiš, ti poznaješ tip osijanovskih69 žena... žena koje vidiš u snu... Eto takvih žena ima i na javi... i te su žene užasne. Žena ti je, vidiš, takav predmet koji, koliko god da ga proučavaš, uvijek je posve nov.

– Onda je bolje ne proučavati.

– Nije. Nekakav je matematičar rekao da naslada nije u otkrivanju istine, nego u traženju.

Levin je slušao šuteći i unatoč svim nastojanjima da sebe prisili, nikako se nije mogao prenijeti u dušu svoga prijatelja i razumjeti njegova osjećanja i čari proučavanja takvih žena.