Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XIV

Kad je Kiti otišla i Levin ostao sam, oćutio je takav nemir bez nje i tako je nestrpljivo želio da što prije, što prije doživi sutrašnje jutro kad će je opet pogledati i zauvijek se s njome sjediniti, da se kao smrti uplašio tih četrnaest sati što ih je imao provesti bez nje. Bješe mu prijeko potrebno s kime bilo biti i govoriti da ne ostane sam, da prevari vrijeme. Stjepan Arkadjič bi za njega bio najugodniji subesjednik, ali on je, kako govoraše, navečer putovao, a zapravo je otišao na balet. Levin mu stiže tek reći kako je sretan i kako on njega voli i da nikad, nikad neće zaboraviti ono što je on za nj učinio. Pogled i smiješak Stjepana Arkadjiča pokazaše Levinu da je on kako treba shvaćao to osjećanje.

– A je li, nije li vrijeme da se mre? – reče Stjepan Arkadjič umilno stežući Levinovu ruku.

– Nnniije – reče Levin.

Opraštajući se s njime, Darja Aleksandrovna kao da mu je već čestitala reče:

– Kako mi je drago što ste se opet sreli s Kiti, treba cijeniti stara prijateljstva.

Međutim Levinu te riječi Darje Aleksandrovne bjehu neprijatne. Ona nije mogla shvatiti kako je sve to bilo uzvišeno i njoj nepristupačno te se nije smjela usuditi da to spominje. Levin se oprosti od njih, ali, da ne ostane sam, prilijepi se uza svoga brata.

– Kamo ćeš ti?

– Na sjednicu.

– E, pa i ja ću s tobom. Mogu li?

– Kako ne bi mogao? Hajdemo – smiješeći se reče Sergej Ivanovič. – Šta je tebi danas?

– Meni? Sreća me udarila! – reče Levin spuštajući prozor na kočiji u kojoj su se vozili. – Tebi ne smeta? Ma zagušljivo je. Sreća me udarila! Zbog čega se ti nikad ne oženi?

Sergej Ivanovič se osmjehnu.

– Meni je vrlo drago, ona je, čini se, sjajna dje... – započe Sergej Ivanovič.

– Ne govori, ne govori, ne govori! – poviče Levin uhvativši ga objema rukama za ovratnik njegove bunde te ga uvrtaše. »Ona je sjajna djevojka« bjehu tako jednostavne, nedostojne riječi koje nikako nisu odgovarale njegovu osjećanju.

Sergej Ivanovič se nasmija vedrim smijehom, a to je rijetko činio.

– No, ipak mogu reći da mi je to vrlo drago.

– To ćeš moći sutra, sutra, a sad ništa više! Ništa, ništa, samo tajac! – reče Levin pa, uvrnuvši mu još jednom bundu, dodade: – Ja tebe jako volim! Hej, mogu li ja biti na sjednici?

– Naravno, možeš.

– O čemu će u vas danas biti riječ? – pitaše Levin ne prestajući se smiješiti.

Stigoše na sjednicu. Levin je slušao kako je tajnik zapinjući čitao zapisnik koji očito sam nije shvaćao; ali Levin po licu toga tajnika vidje kako je to mio, dobar i sjajan čovjek. To se vidjelo po tome kako se on bunio i zbunjivao čitajući zapisnik. Onda počeše govori. Prepirahu se oko otpisivanja nekakvih suma i oko uvođenja nekakvih cijevi, a Sergej Ivanovič pecnu dvojicu vijećnika te nešto pobjedonosno dugo govoraše; a drugi jedan vijećnik, pošto nešto napisa na papiriću, u prvi se mah smete, ali mu onda odgovori vrlo ljubazno i milo. A onda i Svijažski (i on je tu bio) reče tako nešto krasno i plemenito. Levin ih je slušao i jasno vidio da ni tih otpisanih suma, ni cijevi, ničega od toga nije bilo, te da se oni uopće nisu ljutili nego da su svi bili tako dobri, sjajni ljudi, i da je sve to tako lijepo, srdačno teklo među njima. Nikome oni nisu smetali, i svima je bilo prijatno. Levina je zanijelo to što je on danas sve njih vidio skroz naskroz, te je po sitnim, prije neprimjetnim znamenjima svakome od njih ušao u dušu i jasno vidio da su svi oni dobri. Posebno su pak njega, Levina, svi oni danas neizmjerno voljeli. To se vidjelo po tome kako su s njime govorili, kako su ga umiljato, s puno ljubavi motrili čak i svi neznanci.

– E, pa jesi li zadovoljan? – upita ga Sergej Ivanovič.

– Jako. Nikad ne bih ni pomislio da je to tako zanimljivo! Sjajno, divno!

Svijažski priđe Levinu i pozva ga da kod njega popiju čaj. Levin nikako nije shvaćao niti se mogao sjetiti zbog čega on bješe nezadovoljan Svijažskim, što je ono htio od njega. On je bio pametan i neobično dobar čovjek.

– Drage volje – reče te upita za ženu i za svast. I po nekoj čudnoj filijaciji, budući da se u njegovoj mašti misao o svasti Svijažskoga povezivala s mišlju o braku, njemu se učini da nikome bolje ne bi mogao ispripovjediti svoju sreću kao ženi i svasti Svijažskoga, te mu bješe vrlo drago da pođe k njima. Svijažski ga je raspitivao o njegovu poslu na selu, kao i uvijek ne videći da bi se moglo naći nešto što već nije bilo pronađeno u Evropi, samo što to sada Levinu ne bje nimalo neprijatno. On je, naprotiv, osjećao da Svijažski ima pravo, da je sav taj posao ništavan, i osjetio je da je Svijažski neobičnom blagošću i nježnošću izbjegavao da iskaže ono u čemu je imao pravo. Dame Svijažskoga bijahu posebno mile.

Levinu se činilo da one već sve znaju te da osjećaju s njime, ali ne govore zbog delikatnosti. Prosjedio je u njih sat, dva, tri, razgovarajući o svemu i svačemu, ali je razumijevao samo ono što mu je ispunjavalo dušu i nije primjećivao da im je užasno dozlogrdio i da su oni već davno morali na spavanje. Svijažski ga je pratio do predsoblja zijevajući i čudeći se ovome čudnom stanju u kome mu se prijatelj nalazio. Bilo je već prošlo jedan po ponoći. Levin se vratio u svratište te se uplašio pomisli da će sada sam u nestrpljenju provesti još deset sati koliko mu je bilo ostalo. Lakaj koji je bio u službi te nije spavao upali mu svijeće i htjede otići, ali ga Levin zaustavi. Taj se lakaj, Jegor, kojega Levin nije ni primjećivao, pokaza kao vrlo pametan i valjan, a ponajviše kao dobar čovjek.

– Je li, Jegore, teško je kad se ne spava?

– Šta mogu! Takva nam je služba. U gospode je lakše; zato se ovdje bolje isplati. Pokaza se da Jegor ima porodicu, tri dječaka i kćer švalju koju je htio dati za pomoćnika u remenarskoj trgovini«.

Levin je zbog toga priopćio Jegoru svoju misao o tome da je u braku glavno ljubav te da će, osjećajući ljubav, čovjek uvijek biti sretan, jer se sreća nalazi jedino u čovjeku samome.

Jegor je pažljivo saslušao i očito potpuno shvatio Levinovu misao, ali za potvrdu te misli navede napomenu koju Levin nije očekivao kako je on uvijek, kad je živio u dobre gospode, bio zadovoljan svojom gospodom, pa je i sad posve zadovoljan svojim gospodarom iako je on Francuz.

»Neobično dobar čovjek« mišljaše Levin.

– Eh, Jegore, a kad si se ženio, jesi li volio svoju ženu?

– Ma kako je ne bih volio – odgovori Jegor.

I Levin vidje da je i Jegor isto tako ushićen te da kani iznijeti sva svoja skrovita osjećanja.

– Moj je život isto tako čudan. Odmalena sam... – poče on zažagrivši očima očito zaražen Levinovim ushićenjem isto onako kao što se ljudi zaražuju zijevanjem.

Ali u taj se čas začuje zvonce; Jegor iziđe, i Levin osta sam. Gotovo ništa nije jeo za ručkom, odbio je čaj i večeru kod Svijažskih, ali nije mogao ni pomisliti na večeru. Nije spavao prošlu noć, ali nije mogao ni misliti o snu. U sobi je bilo  svježe, ali njega je gušila sparina. Otvorio oba prozorska okanca i sjeo na stolicu nasuprot prozoru. Iza krovova pokrivenih snijegom mogao se vidjeti šarovit križ s lancima a ponad njega moglo se vidjeti kako se penje trokut zviježđa Kočijaša sa žućkasto jarkom Kapelom. Motrio je čas križ, čas zvijezdu, udisao u sebe svježi studeni zrak koji je jednoliko prodirao u sobu i kao u snu pratio slike i uspomene što su mu nicale u mašti. Poslije tri začu korake u hodniku te proviri na vrata. To se iz kluba vraćao njegov znanac, kartaš Mjaskin. Išao je pokunjeno, smrknuvši se i nakašljavajući. »Jadnik, nesretnik jedan!« pomisli Levin i suze mu navriješe na oči od ljubavi prema ovom čovjeku i žalosti za njim.

Htjede da se porazgovori s njime, da ga utješi; ali sjetivši se da je samo u košulji, predomisli se te opet sjede prema prozoru da se kupa u hladnome zraku i da gleda u onaj nijemi, ali za njega pun značenja križ čudnovata oblika i u žuto jarku zvijezdu što se uzdizala. Poslije šest sati zagrajaše čistači parketa, počeše zvoniti zvonca za poslugu, a Levin osjeti da počinje zepsti. Zatvori okanca, umije se, obuče te iziđe na ulicu.