Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXX

Kao i posvuda gdje se okupljaju ljudi, tako se i u malenome njemačkom kupalištu, kamo su stigli Ščerbackijevi, izvršila obična, reklo bi se, kristalizacija društva koja svakome njegovu članu određuje utvrđeno i nepromjenljivo mjesto. Kao što po utvrđenom i nepromjenljivom redu čestica vode na studeni poprima poznat oblik snježnoga kristala, tako se isto svakoj novoj osobi koja stigne u kupalište odmah određuje mjesto koje joj pripada.

Fjurst Sčerbacki zamt gemalin und tohter, i po stanu što su ga zapremili, i po imenu, i po znancima što su ih stekli, odmah se kristaliziraše u svoje utvrđeno i za njih predbilježeno mjesto. U kupalištu je te godine bila jedna prava njemačka fjurštin, zbog čega se kristalizacija društva vršila još energičnije. Kneginja svakako poželje da svoju kćer predstavi princezi te već drugog dana obavi taj obred. Kiti je nisko i graciozno priklekla u veoma jednostavnoj, to jest veoma kićenoj ljetnoj haljini, koja je bila naručena iz Pariza.

Princeza je rekla: »Nadam se da će se ruže ubrzo povratiti na to ljepušno lišće«, i za Ščerbackijeve se odmah čvrsto zacrtaše utvrđeni životni putovi od kojih se više nije moglo odstupiti. Ščerbackijevi se upoznaše i s porodicom engleske lady, i s njemačkom groficom, i s njenim sinom ranjenim u posljednjem ratu, i sa švedskim učenjakom, i sa M.78 Canutom i njegovom sestrom. Ali su glavno društvo Sčerbackijevih, i ne hoteći, bili moskovska dama, Marja Jevgenijevna Rtiščeva s kćerkom koja je Kiti bila neugodna zbog toga što se razboljela isto onako kao i ona, od ljubavi, i moskovski pukovnik koga je Kiti iz djetinjstva viđala i znala u uniformi i epoletama i koji je ovdje, sa svojim sićušnim očicama i gola vrata sa šarenom kravatom, bio neobično smiješan i dosadan, jer se od njega nije dalo umaći.

Kad se sve to dobro uhodalo, Kiti postane veoma dosadno, to prije što je knez otputovao u Karlove Vari, a ona ostala sama s materom. Nju nisu zanimali oni koje je ona poznavala osjećajući da od njih više ništa novo ne može očekivati. Glavno pak njeno duševno zanimanje u kupalištu bila su promatranja i nagađanja o onima koje ona nije poznavala. Prema jednom svojstvu svoga značaja Kiti je o ljudima uvijek mislila sve najljepše, a posebno o onima koje nije poznavala. I sada, nagađajući tko su koji ljudi, kakvi su odnosi među njima i kakvi su oni, Kiti je zamišljala najizuzetnije i najdivnije značajeve i nalazila potvrde u svojim promatranjima. Od takvih osoba osobito ju je zanimala jedna ruska djevojka koja je u kupalište došla s bolesnom ruskom damom, madam Štal, kako su je zvali. Madam Štal je pripadala višem društvu, ali je bila tako bolesna da nije mogla hodati i samo se za rijetkih lijepih dana u kočijici pojavljivala u kupalištu. Međutim, kako je tumačila kneginja, madam Štal se ni s kim od Rusa nije htjela da upozna ne zbog bolesti, nego iz oholosti. Ruska je djevojka njegovala madam Štal, a osim toga se, kako je Kiti primjećivala, sprijateljila sa svima teškim bolesnicima, a takvih je u kupalištu bilo mnogo, te se na najprirodniji način brinula oko njih. Ta ruska djevojka, prema Kitinu zapažanju, nije bila u rodu s madam Štal, a opet nije bila ni najmljena pomoćnica.

Madam Štal ju je zvala Varenjka, a drugi su je zvali »M-elle Varenjka«. I ne spominjući kako je Kiti zanimalo da promatra odnos te djevojke prema gđi Štal i prema drugima njoj nepoznatim osobama, Kiti je, kako to često biva, ćutjela neobjašnjivu simpatiju prema toj M-elle Varenjki, a po pogledima kojima su se presretale osjećala je da se i ona njoj sviđa.

Ta M-elle Varenjka nije da baš nije bila u prvoj mladosti, nego je nekako bila kao biće bez mladosti: moglo bi joj se dati i devetnaest i trideset godina. Kad bi čovjek bolje razmotrio njezine crte, unatoč bolešljivoj boji lica, ona je bila prije lijepa negoli ružna. Bila bi i lijepo građena da nije bilo prevelike mršavosti i nerazmjera između glave i srednjeg rasta; ali ona nije nikako mogla biti privlačna za muškarce. Bila je nalik na divan cvijetak, doduše još pun latica, ali već ocvao, bez mirisa. Osim toga ona nije mogla biti privlačna za muškarce još i zato što joj je manjkalo onoga čega je u Kiti bilo na pretek – zapretane životne vatre i svijesti o svojoj privlačnosti.

Ona kao da je uvijek bila zaokupljena poslom u što nitko ne bi mogao posumnjati, te se činilo da se zato ničim drugim nije mogla ni zanimati. Tim protivurječjem u sebi ona je posebno privukla Kiti. Kiti je osjećala da će u njoj, u njenu načinu života naći uzor za ono što je sada teškom mukom tražila: ono što će je u životu zanimati, dostojanstvo života – koje je izvan Kiti odvratnih društvenih odnosa djevojke prema muškarcima koji su joj se sada činili sramotnom izložbom robe što čeka kupce. Što je Kiti više promatrala svoju nepoznatu prijateljicu to se više uvjeravala da je ta djevojka ono najsavršenije biće kakvom ju je ona sebi zamišljala pa je to većma željela upoznati se s njome. 

Obje su se djevojke viđale po nekoliko puta u danu i u svakom su susretu Kitine oči govorile: »Tko ste vi? Što ste? Zar ste uistinu vi ono divno biće kakvim vas ja zamišljam? Ali, zaboga, nemojte misliti – dodavao je njen pogled – da vam se ja usuđujem nametati za znanicu. Jednostavno uživam u vama i volim vas«.

– »I ja vas volim, i vi ste isto vrlo, vrlo dragi. A voljela bih vas još više da imam vremena«, – odgovarao je pogled nepoznate djevojke. I zaista, Kiti je vidjela da je ona uvijek nečim zaokupljena: ili odvodi s kupališta djecu ruske obitelji, ili nosi plašt bolesnici te je umata, ili nastoji razonoditi razdražena bolesnika, ili nekome odabire i kupuje kolačiće za kavu.

Ubrzo po dolasku Ščerbackijevih izjutra na vrelima pojaviše se još dvije osobe koje su svi neprijazno dočekali. Bili su to: vrlo visok, pognut muškarac golemih ruku, u kratku, nepristalu i staru kaputu, crnih, naivnih i ujedno strašnih očiju, i pjegasta milolika žena, vrlo loše i neukusno odjevena. Zaključivši da su te osobe Rusi, Kiti je u svojoj mašti već počela sastavljati o njima divan i ganutljiv roman. Ali pošto je iz Kurliste doznala da su to Levin Nikolaj i Marja Nikolajevna, kneginja objasni Kiti kako je zao čovjek taj Levin, te sve sanjarije o tim dvjema osobama nestaše. Ne toliko zbog onoga što joj je mati rekla, koliko zbog toga što je to bio Konstatinov brat, te se osobe odjednom učiniše Kiti posebno neugodne. Svojom navikom da trza glavom taj je Levin izazivao u njoj nesavladivo gađenje. Njoj se činilo da se u njegovim velikim strašnim očima što su je uporno pratile, izražavalo čuvstvo mržnje i poruge, te je nastojala da se ne sretne s njime.