Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

IV

U bluzici i na zatiljku pričvršćenih pletenica rijetke, nekoć guste i divne kose, izduljena, mršava lica i velikih, uplašenih očiju, koje su se isticale zbog mršavosti lica, Darja Aleksandrovna stajaše među stvarima, razbacanim po sobi, ispred otvorena ormara, iz kojega je nešto izabirala. Kad začu muževe korake, zastane gledajući u vrata i uzalud pokušavajući svome licu dati strog i preziran izraz. Osjećala je da ga se boji i da se boji susreta što je imao doći.

Maloprije pokušala je učiniti ono što je već po deseti put pokušavala učiniti u ta tri dana: pokupiti dječje i svoje stvari te ih odvesti k materi – pa se i opet nije mogla na to odlučiti; ali i sada, kao i prije govorila je sebi da ovo ne može ovako ostati, da ona mora nešto poduzeti, kazniti ga, osramotiti, osvetiti mu se makar donekle za one boli što ih joj je on bio nanio. Jednako je govorila da će otići od njega, ali je osjećala da je to nemoguće; to je bilo nemoguće zato što se ona nije mogla odviknuti da ga smatra za svoga muža i da ga voli. Osim toga osjećala je, kad se i ovdje, u svojoj kući, jedva stigne brinuti za svoje petoro djece, da će im biti još gore onamo kamo će sa svima njima poći. K tomu se još u ova tri dana najmlađe razboljelo, jer su ga nahranili lošom juhom, a starija su jučer gotovo ostala bez ručka. Osjećala je da je nemoguće otići; ali, obmanjujući sebe, ona je i dalje izabirala stvari i pretvarala se da će otići.

Kad spazi muža, ona spusti ruku u ormarsku ladicu kao da nešto traži i obazre se na nj kad je prišao sasvim blizu. Ali je njeno lice, kojemu je htjela dati strog i odlučan izraz, izražavalo smetenost i patnju.

– Doli! – reče on tihim, bojažljivim glasom. Uvukao je glavu među ramena i htio da naoko bude žalostan i pokoran, ali je ipak pucao od svježine i zdravlja. Hitrim pogledom premjeri ona od glave do pete njegov lik što je pucao od svježine i zdravlja. »Da, on je sretan i zadovoljan! – pomisli – a ja?... A odvratna je i ona dobrota zbog koje ga svi toliko vole i hvale; mrzim je tu njegovu dobrotu«, pomisli.

Usta joj se stisnu, mišić joj zadršće na desnoj strani blijedog, uzrujanog lica.

– Šta želite? – reče brzim, muklim glasom koji kao da nije bio njezin.

– Doli! – ponovi on drhtavim glasom – Ana će danas doći.

– Pa šta onda? Ja je ne mogu primiti! – vikne ona.

– Ali ipak treba, Doli...

– Odlazite, odlazite, odlazite – ne gledajući ga krikne ona kao da joj je tjelesna bol prouzročila taj krik.

Stjepan Arkadjič je mogao biti miran dok je mislio na ženu, mogao se nadati da će se, kako Matvej reče, sve urediti pa je mogao mirno čitati novine i piti kavu; ali kad joj je ugledao namučeno, patničko lice, čuo onaj glas, pokoran sudbini i očajan, stade mu dah, nešto ga stisnu u grlu, a u očima zablistaše suze.

– Bože moj, šta sam učinio! Doli! Za ime božje!... Pa... – nije mogao nastaviti, jecaj mu zapeo u grlu.

Ona zalupi ormar i pogleda ga.

– Doli, šta mogu reći?... Samo ovo: oprosti, oprosti... Sjeti se, zar devet godina života ne može otkupiti trenutak, trenutak... Ona je spustila oči i slušala očekujući šta će on reći, kao da ga moli neka je nekako razuvjeri. – Trenutak zanosa... – izusti on i htjede nastaviti, ali kod te riječi, kao od tjelesne boli, njoj se opet stisnuše usne i opet joj zaigra mišić na desnoj strani lica.

– Odlazite, odlazite odavle! – zaviče ona još prodornije – i ne pominjite mi svojih zanosa i svojih gadarija!

Htjela je otići, ali se zanjihala i uhvatila za naslon stolca da se pridrži.

Njegovo se lice raširilo, usne nabrekle, oči se zalile suzama.

– Doli! – progovori on već jecajući. – Za ime božje, pomisli na djecu, ona nisu kriva. Ja sam kriv, mene i kazni, naredi mi da otkupim svoju krivicu. Koliko ja mogu, na sve sam spreman! Kriv sam, nema tih riječi kojima bih iskazao koliko sam kriv. Ali, Doli, oprosti!