Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XVII

Sutradan u 11 sati izjutra Vronski se odveze na kolodvor petrogradske željeznice da dočeka mater i prvi čovjek na koga je naletio na stepenicama velikog stepeništa bješe Oblonski, budući da je on istim vlakom očekivao sestru.

– Aaa! Vaša svjetlosti! – vikne Oblonski. – Koga čekaš?

– Ja majčicu – smiješeći se odgovori Vronski, kao i svi koji bi se sretali s Oblonskim, stisne mu ruku te zajedno s njime uzađe uza stepenište. – Trebalo bi da dođe danas iz Petrograda.

– A ja te čekao do dva sata. Kamo si otišao od Ščerbackijevih?

– Kući – odgovori Vronski. – Što jest – jest, sinoć mi je poslije Ščerbackih bilo tako ugodno da mi se nikamo nije išlo.

– Prepoznajem konje vatrene po nekim znacima, mladiće zaljubljene prepoznajem po njihovim očima – izdeklamira Stjepan Arkadjič isto onako kao prije Levinu.

Vronski se nasmiješi tako da to ne poriče, ali odmah okrene razgovor.

– A koga ti čekaš? – upita.

– Ja? Ja ljepušnu jednu ženu – reče Oblonski.

– Hajde!

– Honni soit qui mal y pense! (Franc: Sram ga bilo, tko zlo mislio!) Sestru Anu.

– Ah, zar Karenjinu? – reče Vronski.

– Ti je zacijelo poznaješ?

– Čini se da je poznajem. Ili ne... Zaista, ne sjećam se – rastreseno odgovori Vronski nejasno vezujući uz ime Karenjina nešto pedantno i dosadno.

– Ali Alekseja Aleksandroviča, moga znamenitog zeta, zacijelo poznaješ.

Njega sav svijet zna.

– Ovaj, znam ga po čuvenju i iz viđenja. Znam da je pametan, učen, gotovo božanstven... Ali ti znaš da to nije moja... not in my line (engl.: Nije moja struka) – reče Vronsk, – Jest, on je zaista izvanredan čovjek; pomalo je konzervativan, ali sila od čovjeka – doda Stjepan Arkadjič – sila od čovjeka.

– No, pa to bolje po njega – reče Vronski smiješeći se. – A, tu si ti – obrati se on visokom starom materinom lakaju što je stajao do vrata – uđi.

Osim po onoj ugodi koju su svi osjećali u društvu Stjepana Arkadjiča, Vronski se u posljednje vrijeme osjećao vezanim uza nj i po tome što ga je u svojoj mašti dovodio u vezu s Kiti.

– Nego ovaj, hoćemo li u nedjelju prirediti večeru za opernu divu? – reče mu smiješeći se i hvatajući ga pod ruku.

– Svakako. Ja ću skupljati priloge. Ah, jesi li se upoznao jučer s mojim prijateljem Levinom? – upita Stjepan Arkadjič.

– Dakako. Samo što je on nekako brzo otišao.

– Sjajan je on momak – nastavi Oblonski. – Je li?

– Ne znam – odgovori Vronski – zbog čega su to svi Moskovljani, razumije se, prisutni se izuzimaju – dometne šaljivo – nekako nabusiti. Sve se nešto kostriješe, ljute, kao da sve nešto hoće da natuknu...

– Ima toga, istina, ima... – veselo se smijući reče Stjepan Arkadjič.

– Hoće li skoro? – obrati se Vronski službeniku.

– Vlak dolazi – odgovori poslužitelj.

Približavanje vlaka sve se više i više očitovalo u pripremnom gibanju na kolodvoru, jurnjavi nosača, pojavi žandara i službenika, i pridolasku onih koji su dočekivali. Kroz hladnu paru vidjeli su se radnici u kratkim bundama, u mekim pustenim čizmama, kako prelaze preko vijugavih tračnica kolosijeka. Čuo se zvižduk lokomotive na dalekim tračnicama i kotrljanje nečega teškog.

– Ne – reče Stjepan Arkadjič, budući mu je bilo jako stalo da ispriča Vronskome o Levinovim namjerama prema Kiti. – Ne, krivo si ocijenio moga Levina. On je vrlo nervozan čovjek i zna, istina, biti neugodan, ali zato kadikad zna biti veoma drag. To je tako čestita, pravedna narav, i zlatno srce. Ali jučer bijahu posebni razlozi – značajno smiješeći se nastavi Stjepan Arkadjič, potpuno zaboravljajući na iskrenu sućut što ju je jučer osjećao prema svome prijatelju, a sada osjećajući to isto, samo prema Vronskome. – Jest, bilo je razloga zbog kojega je on mogao biti ili osobito sretan ili nesretan.

Vronski stane te izravno upita:

– Ma šta kažeš? Da on nije jučer zaprosio tvoju belle soeur? (franc. svastika)

– Možda – reče Stjepan Arkadjič. – Nešto tako mi se učinilo jučer. Jest, ako je on rano otišao i još bio neraspoložen, onda je... On je već odavna zaljubljen, i meni ga je vrlo žao.

– To je dakle!... Uostalom, ja mislim da ona može računati na bolju priliku – reče Vronski pa, isprsivši se, stade opet hodati. – Uostalom, ja njega ne poznajem – dodadne. – Jest, to nije nimalo lako! Baš zbog toga većina i voli da se poznaje s Klarama. Ondje neuspjeh dokazuje samo to da nisi imao dosta novaca, a ovdje – tvoje dostojanstvo dolazi u pitanje. Ali evo i vlaka.

Zaista, u daljini je već zviždala lokomotiva. Za nekoliko časaka peron se zatrese i lokomotiva se, pišteći parom što ju je studen zbijala k zemlji, prokotrlja s polugom srednjega točka koja se polako i pravilno svijala i pružala i sa strojovođom koji se, umotan i sav u inju, klanjao u znak pozdrava; a za tenderom, sve polaganije i jače drmajući peronom, stade se promicati vagon s prtljagom i sa psom što je cvilio; napokon, potresajući se prije no što su se zaustavili, dođoše putnički vagoni.

Otresit kondukter, dajući u vožnji znak zviždaljkom, iskoči, a za njim jedan po jedan stanu silaziti nestrpljivi putnici: gardijski oficir, držeći se uspravno i strogo se ogledajući; vižlast trgovčić s torbom, veselo se smješkajući; seljak s vrećom preko ramena.

Stojeći do Oblonskoga, Vronski se zagledao u vagone i u one što su izlazili te je bio posve zaboravio na mater. To što je malo prije saznao o Kiti, uzbuđivalo ga i radovalo. Prsa mu se nehotice nadimahu, a oči blistahu. Osjećao se pobjednikom.

– Grofica Vronska je u onom odjelu – reče otresiti kondukter prilazeći Vronskome.

Kondukterove ga riječi probudiše i primoraše da se sjeti matere i skorog viđenja s njom. U duši on mater nije poštovao i, ne polažući sebi računa o tome, nije je volio, iako po shvaćanjima onoga kruga u kom je živio, po svom odgoju, nije sebi mogao zamisliti drugog odnosa prema materi, do prepokornog i punog poštovanja, i to naoko to pokornijeg i punijeg poštovanja što ju je u duši manje poštovao i volio.