Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXI

Betsi još ne dospje da iziđe iz dvorane kadli je na vratima sretne Stjepan Arkadjič koji je malo prije stigao od Jelisejeva u koga su prispjele svježe ostrige.

– A! Kneginja! Kakav prijatan susret! – poče on. – A ja sam bio kod vas.

– Susret na časak jer ja odlazim – reče Betsi smiješeći se i navlačeći rukavicu.

– Stanite, kneginjo, dopustite da vam, dok navlačite rukavice, cjelunem vašu ručicu. Ni zbog čega toliko ne hvalim povratak starinske mode, koliko zbog ljubljenja ruku. – On poljubi Betsinu ruku. – Pa kad ćemo se vidjeti?

– Ne zavređujete – odgovori Betsi osmjehujući se.

– O ne, i te kako zaslužujem budući da sam postao najozbiljniji čovjek. Ne sređujem samo svoje već i tuđe obiteljske stvari – reče on važna izraza na licu.

– Ah, vrlo mi je drago! – odgovori Betsi odmah razumjevši da on govori o Ani. Pa, vrativši se u dvoranu, oni stadoše u kut. – On će nju umoriti – reče Betsi značajnim šaptom. – Ovo je nemoguće, nemoguće...

– Vrlo mi je drago da vi tako mislite – reče Stjepan Arkadjič kimajući glavom ozbiljna i supatnički osjećajna izraza na licu – ja sam zbog toga i došao u Petrograd. – Cio grad o tome govori – reče ona. – To je nemoguće stanje. Ona kopni te kopni. On ne shvaća da je ona jedna od onih žena koje se ne mogu šaliti svojim osjećanjima. Treba jedno od dvoga: ili nek je kamo odvede, nek postupi energično, ili neka dade rastavu. Ali ovo nju guši.

– Da, da... baš tako... – uzdišući govoraše Oblonski. – Zbog toga sam i došao. To jest ne baš izričito zbog toga... Postavljen sam za dvorskoga komornika, eh pa je trebalo zahvaliti. Ali glavno je, treba ovo srediti.

– E, neka vam bog pomogne! – reče Betsi. Ispraćajući kneginju Betsi do hodnika, još joj jednom poljubivši ruku iznad rukavice tamo gdje udara bilo i, bubnuvši joj još po koju tako nepristalu besmislicu da ona nije znala bi li se ljutila ili smijala, Stjepan Arkadjič pođe sestri. Zatekao ju je u suzama. 

Bez obzira što je bio u raspoloženju koje je prštalo od veselja, Stjepan Arkadjič učas prirodno prijeđe u ovaj suosjećajni, pjesnički uzbuđen ton koji je bio u skladu s njenim raspoloženjem. Upita je za zdravlje i kako je provela jutro.

– Vrlo, vrlo loše. I dan, i jutro, i sve prošle i buduće dane – rekla je.

– Meni se čini da se ti odaješ mračnjaštvu. Treba se prenuti, treba pravo pogledati u život. Znam da je teško, ali...

– Slušala sam da žene vole ljude čak i zbog njihovih poroka – odjednom poče Ana – ali ja njega mrzim zbog njegove dobrote. Ne mogu živjeti s njime. Shvati, njegova pojava fizički djeluje na mene, ja sam izvan sebe. Ne mogu, ne mogu s njime živjeti. A što da radim? Bila sam nesretna i mislila da ne bi mogla biti nesretnija, ali ovo užasno stanje u kom sada živim nisam mogla sebi predočiti. Hoćeš li mi vjerovati, svejedno što znam da je on dobar, izvanredan čovjek, da ja nisam vrijedna njegova nokta, ipak ga mrzim. Mrzim ga zbog njegove velikodušnosti. I ništa mi ne preostaje osim... Htjela je reći smrti, ali joj Stjepan Arkadjič ne dade da doreče. – Ti si bolesna i razdražena – reče on; – vjeruj da ti užasno preuveličavaš. Nema tu ništa tako strašno. I Stjepan Arkadjič se osmjehne. Nitko drugi na mjestu Stjepana Arkadjiča, koji bi naišao na takav očaj, ne bi sebi dopustio da se osmjehne (osmijeh bi se pokazao kao surov), ali u njegovu osmijehu bijaše tako mnogo dobrote i gotovo ženske nježnosti da njegov osmijeh nije vrijeđao nego je ublaživao i umirivao. Njegove tihe umirijuće riječi i osmijesi djelovali su ublažujući i smirujući poput bademova ulja. I Ana je to brzo osjetila.

– Ne, Stiva, – rekla je. – Ja sam propala, propala sam! Gore nego propala. Ja još nisam propala, ne mogu reći da je sve svršeno; naprotiv, osjećam da nije svršeno. Ja sam – kao napeta struna koja mora puknuti. Ali još nije svršeno... a svršit će strašno.

– Ništa, ništa, struna se istihana može popuštati. Nema toga položaja iz kojega ne bi bilo izlaza.

– Mislila sam i mislila. Ima samo jedan...

Opet on po njenu uplašenu pogledu shvati da je taj jedini izlaz, po njenu mišljenju, smrt, te joj ne dade da doreče.

– Nipošto – reče on – dopustit ćeš. Ti svoj položaj ne možeš vidjeti kao ja. Dopusti mi da otvoreno kažem svoje mišljenje. – On se opet oprezno osmjehnu svojim sladunjavim osmijehom. – Počet ću od početka: ti si se udala za čovjeka dvadeset godina starijeg od sebe. Udala si se ne osjetivši ljubavi ili ne poznajući ljubav. Recimo, to je bila pogreška. – Užasna pogreška! – reče Ana.

– Ali ja ponavljam: to je svršena činjenica. Zatim si ti imala, recimo, nesreću da zavoliš nekoga tko ti nije muž. To je nesreća; ali je i to svršena činjenica. I muž je tvoj to priznao i oprostio. – On je zastajkivao poslije svake rečenice očekujući da ona uzvrati, ali ona ništa nije odgovarala. – Tako ti je to. Sad je pitanje u ovome: možeš li ti nastaviti živjeti sa svojim mužem? Želiš li ti to? Želi li on to?

– Ja ništa ne znam, ništa.

– Ali si sama rekla da ga ne možeš podnositi.

– Ne, nisam rekla. Poričem. Ja ništa ne znam i ništa ne shvaćam. – Ti ne možeš shvatiti. Ja osjećam da letim naglavce u nekakav ponor, ali se ne smijem spašavati. Niti mogu.

– Ništa zato, mi ćemo se podastrijeti pa te prihvatiti. Ja tebe shvaćam, shvaćam da ne možeš uzeti na se da iskažeš svoju želju, svoje osjećanje.

– Ja ništa ne želim, ništa... tek da se sve svrši.

– Ali on to vidi i zna. I zar misliš da to njega manje tišti nego tebe? Ti se mučiš, on se muči, i šta od toga može izići? A rastava međutim rješava sve – nije bez napora Stjepan Arkadjič izrekao glavnu misao te značajno pogledao u nju. 

Ona ništa nije odgovorila i odrečno zakima svojom ošišanom glavom. Ali po izrazu lica, što joj je odjednom zasjalo prijašnjom ljepotom, on vidje da ona to samo zato nije željela što joj se to činilo nemogućnom srećom. – Meni vas je užasno žao! I kako bih samo bio sretan kad bih to uredio! – reče Stjepan Arkadjič već se smjelije osmjehujući. – Ne govori, ništa ne govori! Samo da mi bog dadne da kažem ono što ja osjećam. Idem k njemu.

Ana ga zamišljenim blistavim očima pogleda i ne reče ništa.