Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XX

Cio dan Ana je provela kod kuće, to jest kod Oblonskih i nije primala nikoga mada su već neki njeni znanci, kad su uspjeli saznati za njen dolazak, dolazili još istoga dana. Ana je cijelo jutro provela s Doli i s djecom. Samo je poslala pisamce bratu da svakako dođe kući na ručak. »Dođi, bog je milostiv«, pisala je.

Oblonski je ručao kod kuće; razgovor bijaše općenit, i žena je govorila s njim oslovljavajući ga s »ti«, a toga prije nije bilo. U odnosima između muža i žene ostala je ona ranija otuđenost, ali više nije bilo govora o rastavi te Stjepan Arkadjič vidje da se mogu objasniti i pomiriti.

Odmah nakon ručka dođe Kiti. Ona je poznavala Anu Arkadjevnu, ali vrlo malo, te je sad išla k sestri bojeći se kako će je primiti ta petrogradska otmjena dama koju su svi toliko hvalili. Ali ona se svidje Ani Arkadjevni – to je odmah opazila. Ana je očito uživala u njenoj ljepoti i mladosti, a Kiti se još nije pravo ni snašla, a već je osjetila da je ne samo pod njenim utjecajem, nego i da je zaljubljena u nju kako su mlade djevojke kadre da se zaljube u udate i starije dame. Ana nije bila nalik na otmjenu damu ni na majku osmogodišnjeg sina, već je prije nalikovala na dvadesetgodišnju djevojku gipkošću kretnji, svježinom i živahnošću što je uvijek bila na njenu licu te izbijala čas u smiješku, čas u pogledu, kad nije bilo ozbiljnog, kadikad tužnog izraza njenih očiju što se silno doimao i privlačio Kiti. Kiti je osjećala da je ona posve jednostavna i da ništa nije skrivala, ali da je u njoj neki drugi, viši svijet kojega interesi bijahu njoj nepristupačni, zamršeni i poetski.

Poslije ručka, kad je Doli otišla u svoju sobu, Ana žurno ustade i priđe k bratu koji je pripaljivao cigaru.

– Stiva – reče mu veselo migajući, križajući ga i pokazujući očima vrata. – Idi, i bog ti bio na pomoći.

Shvativši je, on odbaci cigaru i nestane za vratima.

Kad je Stjepan Arkadjič izišao, ona se vrati na divan gdje je sjedila okružena djecom. Da li stoga, što su djeca vidjela da mama voli tu tetu, ili stoga što su sama u njoj osjećala osobit čar, ali dvoje starije, a za njima i mlađa, kako to često biva s djecom, pripiše se uz novu tetu i ne micahu se od nje. I među njima nasta nešto poput igre koja se sastojala u tome da sjednu što mogu bliže do tete, da je dotiču, drže njenu malenu ruku, ljube je, igraju se njenim prstenom ili da se bar dotiču nabora njene haljine.

– No, no, kako smo prije sjedili – reče Ana Arkadjevna sjedajući na svoje mjesto.

A Griša opet turi glavu pod njenu ruku i priljubi glavu uz njenu haljnu te zasja od ponosa i sreće.

– A kad će ono sad biti bal? – obrati se ona Kiti.

– Iduće nedjelje, i to divan ples. Jedan od onih plesova na kojima je svagda veselo.

– A ima li takvih gdje je svagda veselo? – nježno se osmjehujući reče Ana.

– Čudno je, ali ima. U Bobriščevih je svagda veselo, u Nikitinih isto tako, a u Meškovih svagda dosadno. Zar vi niste opazili?

– Nisam, dušo moja, za me više nema takvih plesova gdje je veselo – reče Ana, a Kiti spazi u njenim očima onaj posebni svijet, koji ona nije poznala. – Za me ima takvih na kojima nije tako teško i dosadno...

– Kako vama može biti dosadno na plesu?

– Zbog čega to meni ne bi moglo biti dosadno na plesu? – upita Ana.

Kiti primijeti da je Ana znala kakav će odgovor doći.

– Zbog toga što ste vi uvijek najljepša.

Ana je bila kadra da pocrveni. Ona pocrvenje i reče:

– Prvo i prvo, to nisam nikad; a drugo, kad bi to i bilo, čemu će to meni?

– Hoćete li poći na taj ples? – upita Kiti.

– Mislim da neću moći ne otići. Na, uzmi ovo – reče ona Tanji koja je skidala prsten što je lako silazio s njena bijelog, na kraju tankog prsta.

– Bit će mi vrlo drago ako vi pođete. Ja bih vas tako željela vidjeti na plesu.

– Moradne li se poći, barem ću se tješiti mišlju da to vama čini zadovoljstvo... Griša, ne čupaj, molim te, ionako mi je sva raščupana – reče ona popravljajući pramen kose što joj je bio ispao i kojim se Griša igrao.

– Zamišljam vas na plesu u ljubičastom.

– A zašto baš u ljubičastom? – smiješeći se upita Ana. – Dakle, djeco, hajte, hajte. Čujete li? Miss Hool zove vas na čaj – reče otiskujući djecu od sebe i otpremajući ih u blagovaonicu. – Ali ja znam zbog čega vi mene zovete na ples. Mnogo očekujete od tog plesa, pa biste željeli da svi budu tamo, svi da sudjeluju.

– Kako znate? Istina je.

– O, kako su lijepe vaše godine – nastavi Ana. Pamtim i poznajem tu plavičastu maglu poput one u švicarskim planinama. Onu maglu što prekriva sve u ono blaženo doba kad je djetinjstvo na izmaku, a iz tog se golemog kruga, sretnoga, veselog, put sve više i više suzuje te je veselo i strahotno ulaziti u tu anfiladu, premda se ona čini i svijetla i divna... Tko nije prošao kroz to?

Kiti se šuteći smješkala. »Ali kako li je ona prošla kroz, to? Kako bih željela znati sve oko njene ljubavi«, pomisli Kiti prisjećajući se nepoetične vanjštine Alekseja Aleksandroviča, njezina muža.

– Ja štošta znam, Stiva mi je govorio, i ja vam čestitam, on mi se veoma sviđa – nastavi Ana – srela sam Vronskoga na željeznici

– Ah, on je bio tamo? – upita Kiti pocrvenjevši. – A šta vam je Stiva rekao?

– Stiva mi je sve izbrbljao. I meni bi bilo veoma drago. – Putovala sam jučer s majkom Vronskoga – nastavi ona – i mati mi je bez prestanka govorila o njemu; to je njen ljubimac; znam koliko su majke pristrane, ali...

– A šta vam je mati pripovijedala?

– Ah, mnogo toga! I ja znam da joj je on ljubimac, ali ipak se vidi da je to vitez... No, na primjer, pripovijedala je da je sav svoj imetak htio dati bratu, da je već u djetinjstvu nešto neobično učinio, spasio ženu iz vode. U jednu riječ, junak – reče Ana smiješeći se i sjećajući se onih dvjesta rubalja što ih je on dao na stanici. Ali nije ispričala o tih dvjesta rubalja. Tko zna zašto, bijaše joj neugodno da se toga sjeća. Osjećala je da je u tome bilo nečega što se nje ticalo, i to nečega što se nije smjelo dogoditi.

– Ona me jeko molila da joj dođem – nastavi Ana – a meni je drago da pohodim staricu, te ću sutra poći do nje. Nego, hvala bogu, Stiva dugo ostade kod Doli u kabinetu – nastavi Ana mijenjajući razgovor i ustajući, kako se Kiti učinilo, nečim kao nezadovoljna.

– Nije, ja sam prije! Nije, ja sam! – vikala su djeca, pošto su ispila čaj i potrčala k teti Ani.

– Svi ste skupa! – reče Ana i potrči im u susret te obgrli i prevali svu tu gomilu djece što se migoljila i vriskala od ushita.