Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

II

Stjepan Arkadjič bijaše čovjek pravičan prema samome sebi. Sebe nije mogao obmanjivati niti se uvjeravati da se kaje za svoj čin. Nije se sada mogao kajati za to što on, u svojoj trideset i četvrtoj godini, lijep, zaljubljiv čovjek, nije bio zaljubljen u ženu, majku petoro žive i dvoje umrle djece, koja je samo godinu dana mlađa od njega. Kajao se tek za to što nije umio bolje tajiti od žene. Ali on je osjećao svu tegobnost svoga stanja te je žalio ženu, djecu i sebe. Možda bi bio bolje znao prikriti svoje grijehe od žene da je očekivao da će ta vijest na nju tako djelovati. Nikada on nije jasno premišljao o tom pitanju, nego mu se mutno pričinjalo kako žena odavna nagađa da joj on nije vjeran i kako na to gleda kroz prste. Njemu se čak činilo da ona, iznurena, postarana, već ružna i ni po čemu privlačna žena, priprosta, jedino dobra mati porodice, ako rasuđuje pravedno, mora biti popustljiva. Pokazalo se posve suprotno.

»Ah, užasno! Jao, jao, jao! Užasno! – ponavljao je Stjepan Arkadjič, ne mogući ništa da misli. – A kako je samo sve bilo lijepo dotle, kako smo lijepo živjeli! Ona je bila zadovoljna, sretna s djecom, ja joj ni u čemu nisam smetao, prepustio sam joj da se po svojoj volji brine o djeci, o domaćinstvu. Istina, ružno je što je ona bila guvernanta u našoj kući. Ružno je! Ima nečeg trivijalnog, niskog u udvaranju guvernanti svoje djece. Ali kakva guvernanta! (On se živo prisjeti crnih vragoljastih očiju M-elle Roland i njezina smiješka.) Ali, dakako, dok je ona bila u našoj kući, ja sebi nisam dopuštao ništa. A najgore je to da je ona već... Samo još to treba da je sve to namjerno! Jao, jao jao! Ali zaboga što ću, što ću sad?«

Odgovora ne bi, osim onoga općenitog što ga na sva najzamršenija i  najnerješivija pitanja daje život. Ovo je bio odgovor: treba živjeti prema potrebama dana, to jest prepustiti se zaboravu. Prepustiti se zaboravu sna više nije moguće, barem nije do noći, ne može se više vratiti onoj glazbi koju su pjevale žene – peharčići; dakle, treba se prepustiti zaboravu sna u životu.

»Vidjet ćemo već«, reče sebi Stjepan Arkadjič pa, ustavši navuče sivi kućni haljetak s modrom svilenom podstavom, sveže kićanke u čvor te, dobrano potegnuvši zraka u svoj široki grudni koš, naviklim čilim korakom iskrenutih nogu, što su tako lako nosile njegovo punačko tijelo, priđe k prozoru, odgrne zavjesu i snažno pozvoni. Na glas zvona smjesta uđe stari prijatelj, sobar Matvej, noseći odijelo, čizme i brzojav. Odmah za Matvejem uđe i brijač s brijaćim priborom.

– Ima li spisa iz ureda? – upita Stjepan Arkadjič uzevši brzojav i sjedajući pred ogledalo.

– Na stolu su – odgovori Matvej, upitno suosjećajno pogledavši gospodara pa, pošto je malo sačekao, doda uz lukav smiješak: – Dolazili su od gazde kočijaša.

Stjepan Arkadjič ništa nije odgovorio nego je samo u ogledalu pogledao Matveja; po pogledima koji su im se sreli u ogledalu vidjelo se da jedan drugoga razumije. Pogled Stjepana Arkadjiča kao da je pitao: »O čemu ti to govoriš? Zar ne znaš?« Matvej stavi ruke u džepove svoga kaputa, iskorači te šutke, dobrodušno, umalo ne nasmiješivši se pogleda svoga gospodara.

– Naredio sam da dođu u nedjelju, a dotle da ni vas ni sebe ne uznemiruju zaludu – izreče on očito pripremljenu rečenicu. Stjepan Arkadjič razumjede da se Matvej htio našaliti i sebe istaći. Otvorivši brzojav, on ga pročita odgonetajući, kao i uvijek, isprekidane riječi i lice mu zasja.

– Matveju, sestra Ana Arkadjevna dolazi sutra – reče ustavivši na časak sjajnu, meku brijačevu ruku, dok mu je on krčio ružičast razdjeljak između dugih kovrčastih zalisaka.

– Hvala bogu – Matvej će, pokazujući tim odgovorom da i on, isto koliko i gospodar, shvaća značenje toga dolaska, to jest da Ana Arkadjevna, voljena sestra Stjepana Arkadjiča, može pomoći u mirenju muža sa ženom.

– Sama ili sa suprugom? – upita Matvej.

Stjepan Arkadjič nije mogao govoriti jer se brijač bavio gornjom usnom, pa podiže jedan prst. Matvej u ogledalu kimne glavom.

– Sami. Da se spremi gore?

– Darji Aleksandrovnoj javi, pa gdje narede.

– Darji Aleksandrovnoj? – kao u nevjerici ponovi Matvej.

– Da, javi. I evo uzmi brzojav, ali dođi da kažeš šta su rekli.

»Želite pokušati«, shvati Matvej, ali reče samo: – Slušam, molim.

Stjepan Arkadjič je već bio umiven i počešljan i spremao se oblačiti, kad se Matvej, polako hodeći u škripavim čizmama, s brzojavom u ruci vratio u sobu. Brijača više nije bilo.

– Darja Aleksandrovna mi je naredila da javim da oni odlaze. Neka rade kako im je, to jest, kako je vama volja – reče smijući se samo očima pa se, metnuvši ruke u džepove i nakrivivši glavu, zagleda u gospodara.

Stjepan Arkadjič pošuti. Zatim se na njegovu lijepom licu pokaza dobar i pomalo otužan smiješak.

– A? Matveju? – reče klimajući glavom.

– Ništa, gospodaru, uredit će se to – reče Matvej.

– Uredit?

– Baš tako, molim.

– Misliš? Tko je to tamo? – upita Stjepan Arkadjič začuvši za vratima šuštanje ženske haljine.

– Ja sam to, molim – reče čvrst i ugodan ženski glas, a na vratima se pomoli strogo kozičavo lice Matrjone Filimonovne, dadilje.

– E pa što je, Matrjoša? – upita Stjepan Arkadjič prilazeći joj do vrata.

Unatoč tome što je Stjepan Arkadjič bio za sve kriv ženi i što je to sam osjećao, gotovo su svi u kući, čak i dadilja, prvi prijatelj Darje Aleksandrovne, bili na njegovoj strani.

– E pa šta je? – reče on sjetno.

– Otiđite vi, gospodaru, priznajte svoju krivicu, Ako bog da, bit će dobro. Vrlo pate, žalosno je i gledati, a i u kući je sve strmu pošlo. Djecu, gospodaru, treba žaliti. Priznajte svoju krivicu, gospodaru. Šta da se radi! Tko kašu zavari...

– Ama neće htjeti...

– Vi ipak učinite svoje. Bog je milostiv, bogu se molite, gospodaru, bogu se molite.

– Dobro, dobro, idi – reče Stjepan Arkadjič odjednom pocrvenjevši. – E pa daj da se obučem – obrati se Matveju i odlučno skine haljetak.

Matvej je, otpuhujući nešto nevidljivo, već držao poput orme pripremljenu košulju i s očitim ju je zadovoljstvom navukao na njegovano gospodarevo tijelo.