Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXIII

U ponedjeljak bijaše redovno zasjedanje povjerenstva od 2. lipnja. Aleksej Aleksandrovič uđe u dvoranu za sjednice, pozdravi se s članovima i predsjednikom kao i obično te sjedne na svoje mjesto položivši ruku na spise koji su bili spremljeni pred njim. Među tim spisima bili su i njemu potrebni podaci i nabačen nacrt izjave koju je kanio dati. Uostalom, njemu podaci nisu ni bili potrebni. On je sve pamtio i nije smatrao za potrebno da ponavlja u svojoj glavi ono što će reći. Znao je, kad dođe vrijeme i kad pred sobom ugleda lice protivnika koje će se zalud truditi da poprimi ravnodušan izraz, da će njegov govor sam po sebi poteći bolje nego što ga on sada može pripremiti. Osjećao je da će sadržaj njegova govora biti tako važan da će svaka riječ biti značajna. Međutim, slušajući uobičajeni izvještaj, on se držao najnedužnije, posve mirno.

Gledajući njegove bijele ruke nabreklih žila koje su tako nježno dugim prstima doticale oba kraja lista bijeloga papira i njegovu ustranu nagnutu glavu umorna izraza, nitko nije mislio da će ovog trena iz njegovih usta poteći takav govor koji će izazvati strašnu buru, primorati članove da viču prekidajući jedan drugoga, a predsjednika da poziva na red. Kad je izvještaj bio završen, Aleksej Aleksandrovič svojim tihim glasom izjavi da on ima priopćiti neke svoje misli što se tiče uređenja pitanja nacionalnih manjina.

Pažnja se usredotoči na njega. Aleksej se Aleksandrovič nakašlja pa, ne gledajući svoga protivnika nego, kako je on to uvijek činio kad bi držao govor, izabra prvo lice što je sjedilo pred njim – omalena, mirna starčića koji u povjerenstvu nikad nije imao nikakva mišljenja, poče izlagati svoje misli. Kad se dotakao temeljnoga i organskoga zakona, skoči protivnik i stane uzvraćati. Stremov se, isto tako član povjerenstva i isto tako dirnut u živac, stade opravdavati – i sve u svemu razvi se burna sjednica; ali Aleksej Aleksandrovič pobijedi i njegov prijedlog bi primljen; bjehu imenovana tri nova povjerenstva, a sutradan u poznatome petrogradskom društvu nije se ni o čemu drugom govorilo do o toj sjednici.

Uspjeh Alekseja Aleksandroviča bijaše, štaviše, veći nego što je i sam očekivao.

Sutradan, u utorak, kad se probudio, Aleksej se Aleksandrovič sa zadovoljstvom sjetio jučerašnje pobjede i nije mogao da se ne nasmiješi premda se želio pokazati ravnodušnim kad ga je, želeći mu polaskati, šef kancelarije izvijestio o glasovima koji su do njega doprli o onome što se dogodilo u povjerenstvu. Radeći sa šefom kancelarije, Aleksej Aleksandrovič bio posve zaboravio na to da je danas utorak, dan u koji je on odredio da Ana Arkadjevna ima doći, te je bio začuđen i neprijatno zatečen kad mu je sluga javio da je ona stigla.

Ana je doputovala u Petrograd rano ujutro; po nju je bila poslata kočija na njezin brzojav, te je po tome Aleksej Aleksandrovič mogao znati za njen dolazak. Ali kad je ona došla, on je nije dočekao. Rekoše joj da još nije izlazio i da radi sa šefom kancelarije. Naredila je da kažu mužu da je doputovala, otišla u svoj kabinet i pozabavila se raspremanjem svojih stvari očekujući da on dođe k njoj. Ali prođe jedan sat, a on nije dolazio. Ona uđe u blagovaonicu pod izlikom da nešto naredi te je namjerno glasno govorila očekujući da on dođe ovamo; ali on ne iziđe premda je čula da je prilazio vratima ispraćajući šefa kancelarije. Znala je da će on po običaju skoro otići u službu te je htjela da ga do tog vidi kako bi njihovi odnosi bili raščišćeni.

Ona prođe kroz salon te se odlučno zaputi k njemu. Kad je ušla u njegov kabinet, on je, očito spreman za odlazak, u činovničkoj uniformi sjedio za malim stolom na koji se nalaktio i sumorno gledao preda se. Spazila ga je prije nego on nju i ona shvati da je mislio o njoj.

Kad je ugleda, on htjede ustati, predomisli se, onda mu lice usplamtje, čega Ana nikad prije nije vidjela, i on hitro ustane te joj pođe u susret ne gledajući je u oči nego nešto više, u čelo i u frizuru. Prišao joj je, uzeo za ruku i zamolio da sjedne.

– Vrlo mi je drago da ste stigli – uze on sjedajući pored nje i onda, očito želeći joj nešto reći, zape. Nekoliko puta započne govoriti, ali je uvijek odustao. Unatoč tome što je, pripremajući se za taj sastanak, sebe poučavala da prezire i okrivljuje njega, ona nije znala šta da mu kaže i bilo joj ga žao. I tako šutnja potraj a dosta dugo. – Je li Serjoža zdrav? – uze on, pa i ne učekujući odgovora, dodadne: – Ja danas neću ručati kod kuće, a sad treba da odem.

– Htjela sam otputovati u Moskvu – reče ona.

– Ne, vrlo ste, vrlo dobro uradili što ste došli – reče on te opet umuknu.

Videći da on nije kadar da započne govoriti, ona poče sama:

– Alekseju Aleksandroviču – reče ona pogledajući na njega i ne obarajući očiju pred pogledom uprtim u njenu frizuru – ja sam grešna žena, ja sam nevaljala žena, ali ja sam ona ista koja sam bila, koja vam je onda rekla i sada vam je došla reći da ja ne mogu ništa promijeniti.

– Nisam vas to pitao – reče on odjednom odlučno i s mržnjoj joj gledajući pravo u oči – ja sam tako i mislio. – Pod utjecajem gnjeva on je očito opet potpuno zavladao sobom. – Međutim, kako sam vam onda govorio i pisao – prozbori on oštrim, sitnim glasom – i sad ponavljam da ja nisam dužan toga znati. Ja to ignoriram. Nisu sve žene tako dobre kao vi da se toliko žure priopćiti tako prijatnu vijest mužu. – On osobito naglasi riječ »prijatnu«. – Ja ću to ignorirati dotle dok svijet ne sazna za to, dok moje ime ne bude osramoćeno. I zato vas samo upozoravam da naši odnos moraju biti onakvi kakvi su uvijek bili i da ću samo u slučaju da vi kompromitirate sebe biti primoran poduzeti mjere da očuvam svoju čast.

– Ali naši odnosi ne mogu biti kao što su uvijek bili – bojažljivim glasom prozbori Ana uplašeno ga gledajući. Kad je ona opet ugledala one mirne pokrete, začula onaj prodorni, dječji i podrugljivi glas, odvratnost prema njemu uništi u njoj prijašnje žaljenje, i ona se samo bojala, ali je pošto-poto htjela raščistiti svoj položaj.

– Ja ne mogu biti vaša žena kad sam... – započe ona. On se nasmija pakosnim i hladnim smijehom.

– Mora da se način života što ste ga vi odabrali odrazio u vašem shvaćanju. Ja toliko cijenim ili prezirem i jedno i drugo... cijenim vašu prošlost a prezirem sadašnjost... da to nisam interpretirao tako kako ste vi to mislili. Ana uzdahne i ponikne glavom. – Uostalom, ne shvaćam da vi koji ste toliko nezavisni – nastavi on žesteći se – da otvoreno iznosite mužu svoju nevjernost i ne nalazite u tome ništa prijekornoga, da vi, osuđujete, kako se čini, ispunjavanje ženinih dužnosti prema mužu.

– Alekseju Aleksandroviču! Šta vi tražite od mene?

– Tražim da onoga čovjeka ovdje ne srećem i da se vi ponašate tako kako vas ni svijet ni posluga ne bi mogli okrivljavati... da se vi ne sastajete s njime. Čini se, to nije mnogo. A za to ćete vi uživati prava čestite žene ne ispunjavajući njenih dužnosti. Eto, to je sve što ja imam vama reći. Sada moram ići. Neću ručati kod kuće.

On ustane i zaputi se prema vratima. Ustane i Ana. Šutke se naklonivši, on je propusti.