Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XIV

Približujući se Petrogradu, Aleksej Aleksandrovič nije samo u cijelosti ostao pri toj odluci, već je u svojoj glavi bio sastavio pismo što će ga poslati ženi. Ušavši u vratarevu sobicu, Aleksej Aleksandrovič pogleda pisma i spise koje su bili donijeli iz ministarstva te naredi da mu ih donesu u kabinet.

– Ispregnite i nikoga ne primajte – reče on na vratarev upit pomalo zadovoljno, što je bilo znak njegova dobrog raspoloženja, naglašujući riječ »ne primajte«.

Aleksej Aleksandrovič prođe dvaput kabinetom te se zaustavi pored golemoga pisaćeg stola na kom je sobar još prije njegova ulaska bio zapalio šest svijeća, zapucketa prstima te sjedne razmještajući pribor za pisanje. Nalaktivši se na stol, glavu je nakrivio u stranu, za trenutak se zamislio te stao pisati ne zaustavljajući se ni jednoga trena.

Pisao je a da je nije ni oslovio, i to na francuskom, upotrebljavajući zamjenicu »vi« koja nema one hladnoće koju ima u ruskome.

»Za našega posljednjeg razgovora izrazio sam vam svoju želju da vam priopćim svoju odluku u pogledu predmeta toga razgovora. Pošto sam pažljivo o svemu promislio, pišem vam sada u namjeri da ispunim to obećanje.

Moja je odluka ova: kakvi bili da bili vaši postupci, ja se ne smatram vlasnim prekidati one spone kojima smo mi povezani višnjom vlašću. Obitelj se ne smije razarati zbog hira, samovolje ili čak zbog grijeha jednoga od supruga, te će naš život morati teći kao što je tekao i prije. To je prijeko potrebno radi mene, radi vas, radi našega sina.

Ja sam u cijelosti uvjeren da ste se vi pokajali i da se kajete zbog onoga što je povodom ovome pismu te da ćete mi pomoći da iz korijena iščupamo razlog naše razmirice i da zaboravimo prošlost. U protivnom slučaju sami možete zamisliti šta čeka vas i vašega sina. O svemu ovome, nadam se, porazgovorit ćemo potanje kad se sastanemo.

Budući da se vrijeme ljetovanja završava, molio bih vas da prijeđete u Petrograd što je moguće prije, najkasnije do utorka. Sve što je potrebno za vaš prelazak bit će učinjeno. Molim vas da imate na umu da je za mene osobito važno da ispunite ovu moju molbu.

A. Karenjin.

P. S. U prilogu ovome pismu je novac koji vam može zatrebati za vaše izdatke.«

Pročitao je pismo i bio njime zadovoljan, osobito onim da se sjetio priložiti novac; nije bilo ni grube riječi, ni prijekora, ali nije bilo ni popustljivosti. Glavno pak – postavljen je zlatni most za povratak. Pošto je previo pismo i zagladio ga velikim masivnim nožem od slonove kosti pa stavio u omot s novcima, zadovoljan (kakav je uvijek bio) kad je baratao svojim dobro uređenim priborom za pisanje, on pozvoni.

– Predat ćeš kuriru neka sutra dostavi Ani Arkadjevnoj u ljetnikovcu – reče i ustade.

– Molim, vaša uzvišenosti; zapovijedate li čaj u kabinet?

Aleksej Aleksandrovič naredi da mu čaj donesu u kabinet pa, poigravajući se masivnim nožem, pođe prema naslonjaču pored kojega je bila pripravljena svjetiljka i francuska knjiga o eugubijskim natpisima koju je počeo čitati. Iznad naslonjača visio je u zlatnom okviru ovalni, divno izrađen Anin portret što ga je napravio čuveni umjetnik. Aleksej ga Aleksandrovič pogleda. Nepronicljive oči podrugljivo su ga i drsko gledale kao one posljednje večeri kad su se oni raspravili. Nepodnosivo drsko i izazovno dojmile su se Alekseja Aleksandroviča crne čipke na glavi, crna kosa i bijele divne ruke s domalim prstom pokrivenim prstenjem, što je umjetnik izvrsno izradio.

Pogledavši na trenutak portret, Aleksej Aleksandrovič uzdrhta tako da su mu usne zadrhtale i proizvele zvuk »brr« te se okrene. Hitro sjednuvši u naslonjač, on otvori knjigu. Pokušao je čitati, ali nikako nije mogao obnoviti u sebi prijašnje veoma živo zanimanje za eugibijske natpise. Gledao je u knjigu a mislio o drugome. Nije mislio o ženi nego o jednoj teškoći što je iskrsla u posljednje vrijeme u njegovoj državničkoj djelatnosti i koja ga je više od svega drugog u to doba zaokupljala u službi.