Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XXVII

Kuća je bila velika, starinska, i premda je Levin živio sam, svejedno je ložio i zapremao čitav dom. Znao je da je to glupo, znao je da je to čak ružno i suprotno njegovim sadašnjim novim planovima, ali ta kuća Levinu bijaše čitav svijet. To je bio svijet u kome su živjeli u umrli njegov otac i mati. Živjeli su onim životom koji se Levinu činio idealom svakog savršenstva i o kojemu je on snivao da će ga obnoviti sa svojom ženom, sa svojom obitelji. Levin jedva da je pamtio svoju mater. Pojam o njoj bio je za njega sveta uspomena i u njegovoj je mašti njegova buduća žena morala biti ponavljanje onog predivnog, svetog ideala žena kakvim je za njega bila mati.

Ljubav prema ženi ne samo da nije mogao sebi zamisliti bez braka, nego je prvo sebi zamišljao obitelj, a tek onda onu ženu koja će mu dati obitelj. Njegova shvaćanja o ženidbi stoga nisu nalikovala na shvaćanje većine njegovih znanaca, za koje ženidba bijaše jedan od mnogih posala svakidašnjeg života; za Levina je to bilo glavno u životu, od čega je zavisjela sva njegova sreća. I sada se toga valjalo odreći.

Kad je ušao u malu gostinjsku sobu, gdje je uvijek pio čaj, i zasjeo u svoj naslonjač s knjigom, a Agafja mu Mihajlovna donijela čaja i svojim uobičajenim: »Da i ja sjednem, baćuška«, sjela na stolicu do prozora, on oćuti, ma kako to čudno bilo, da se nije rastao od svojih snova i da bez njih ne može živjeti. S njom, ili s drugom kojom, ali to će biti. Čitao je knjigu, mislio na ono što je čitao zastajkujući da posluša Agafju Mihajlovnu jer ona je neumorno brbljala; a ujedno su mu maštom bez veze protjecale različite slike iz gospodarstva i budućeg obiteljskog života. Ćutio je da mu se u dubini duše nešto taložilo, sređivalo i slagalo. Slušao je kazivanje Agafje Mihajlovne o tome kako je Prohor zaboravio boga, te da za novce što mu ih je Levin poklonio da kupi konja pije a da se i ne trijezni, te da je ženu namrtvo pretukao; slušao je i čitao knjigu i pamtio cio tok svojih misli što ih je pobudilo čitanje. Bila je to Tyndallova knjiga o toploti. Sjećao se svojih prigovora Tyndallu zbog toga što je zadovoljan sam sobom jer spretno vrši pokuse što mu nedostaje filozofski nazor. I odjednom mu sinu radosna misao:

»Za dvije ću godine imati u stadu dvije holandske krave, i Paunica još može biti živa, dvanaest mladih Berkutovih kćeri, pa kad još dodam troje – divota!« Opet se lati knjige.

»Pa dobro, elektricitet i toplota jedno su te isto; međutim može li se u jednadžbi, da se riješi nepoznanica, jedna veličina zamijeniti drugom? Ne može. E pa onda kako? Veza među svim prirodnim silama i onako se osjeća instinktom... Osobito je ugodno da će već Pauničina kći biti crvenopjega krava, i cijelo stado, kojem će valjat dodati ono troje... Izvrsno! Izići sa ženom i s gostima u susret stadu... Žena će reći: ja smo i Kostja njegovali tu telicu poput djeteta. Kako vas to može tako zanimati? – Sve što njega zanima, mene zanima. Ali tko je ona? – I on se sjeti onoga što se dogodilo u Moskvi... Eh pa šta da se radi?... Ja nisam kriv. Ali sada će sve krenuti novim putem. Glupost je da život neće dopustiti, da prošlost ne dopušta. Treba se boriti da bi se bolje, mnogo mnogo bolje živjelo...«

Pridigao je glavu i zamislio se. Stara Laska, budući da se još nije pravo obradovala njegovu dolasku, jurila je po dvorištu da se nalaje, vratila se mašući repom i unoseći sa sobom miris zraka, priđe mu, poturi mu glavu pod ruku žalosno cvileći i istući da je pogladi.

– Samo što ne govori – reče Agafja Mihajlovna. – A pas je... Bogme eto razumije da je gospodar stigao, pa mu je dosadno.

– Zašto baš dosadno?

– Zar ja da ne vidim, baćuška? Vrijeme mi je da poznajem gospodu. Odmalena sam uz gospodu odrasla. Ništa, baćuška. Samo bože zdravlja i nek je savjest čista.

Levin ju je netremice motrio čudeći se kako je ona shvatila njegove misli.

– Nego, da donesem jošte malčice čaja? – reče, pa uzevši šalicu iziđe.

Laska mu je jednako podmetala glavu pod ruku. Pogladio ju je, a ona se odmah sklupča u kolut do njegovih nogu metnuvši glavu na opruženu zadnju šapu. I da pokaže kako je sad sve dobro i u redu, ona malo otvori usta, zacmokće gubicom pa, bolje namjestivši ljepljive gubice uza stare zube, utihne u blaženom miru. Levin je pažljivo pratio ovu njenu posljednju kretnju.

»Ovako ću i ja! – reče sebi – ovako ću i ja! Ništa... Sve je dobro«.